Za Grace Jones stvari su najbolje išle u vrijeme kad je nakon disco epizoda stala na svoju stranu, spajajući iščašeni reggae i «tamnu stranu» novog vala. Rezultat je bio izvanvremenska glazba, i danas zimzelena. Na tom tragu napravljen je Hurricane, iznenađujuće intrigantan i – poslije punih 19 godina pauze – kontemporaran uradak .
Manekenke i nogometaši, manekenke i rokeri, to dođe nešto kao kozmički predodređena simbioza viška slave, novca i manjka pameti. S tim da pod manjkom pameti ne mislimo nužno na kvocijent inteligencije ispod 80. Manekenke u rocku, to je već druga priča, u pravilu one sa stabilnom glazbenom karijerom poslije godina šetnji po pistama uključuju i slavu i novac i pamet. Marianne Faithfull, Nico, Sade, Carla Bruni… Prvo nečije muze (Mick Jagger i Eric Clapton su osobito bili slabi na taj tip žena), pa onda autorice koje se zahvaljujući poznanstvima nisu morale zamarati s probijanjem, traženjem studija, producenata, glazbenika i ostalim tričarijama. Nekad je to znalo završavati u opskurnosti i iracionalnoj autodestrukciji (Nico), danas je sve dobro izračunati posao. Pa Carla Bruni spaja ugodno s korisnim kao novopečena prva dama Francuska – svoj novi CD dijeli svjetskim državnicima dok prati Sarkozya, tog Napoleona 21. stoljeća, barem što se ega, visine i, hm…, seksualnog apetita tiče. Čak i gutačica mladih i problematičnih rokera Kate Moss najavljuje glazbenu karijeru. S obzirom da je ta znala i skandal s ušmrkavanjem kokaina pretvoriti u marketinški bonus, ne treba sumnjati da će i njen glazbeni debi, ako ništa, biti veliki medijski prasak.
S Jamajke u Sodomu i Gomoru
I Grace Jones svoje je prve korake u šou biznisu napravila kao manekenka. Prijelaz iz sedamdesetih u osamdesete su bile čudne, prelomne godine, kraj jednog raskalašenog razdoblja s, blago rečenom, iščašenim pogledom na seksualnost. Godine u kojima je i Grace Jones mogla postati svojevrsni seks-simbol. Grace je iz roditeljskog doma, odgojena od bake i djeda u mnogobrojnoj, strogo vjerničkoj obitelji iz Spanish Towna na Jamajci – otac je bio biskup, kao i brat Noel Jones koji je i danas TV propovjednik u SAD – uletjela ravno u svojevrsnu Sodomu i Gomoru tog doba, New York, gdje su joj tad živjeli roditelji. Ne držeći mnogo do obiteljskih vrijednosti, pokušala je napraviti glumačku karijeru, bezuspješno, pa su joj račune plaćali manekenski aranžmani, ali i otvarali vrata noćnog života, kao i domova glavnih protagonista otkačene umjetničke scene, slavnog fotografa Roberta Mapplethorpea, uličnog umjetnika Keitha Haringa, kao i središnje ličnosti NY art-scene Andya Warhola. Povučena ekstravagancijom kruga prijatelja, ludim noćima i samosvjesnošću, brzo je gubila poslove u manekenstvu – čak je i za slobodoumni i dekadentni New York crni koščati model s obrijanom glavom i obrvama bio zeru preradikalna ideja, pa je poslove tog tipa uglavnom preselila u Pariz. U New Yorku Grace se doslovno seli u mrak, tamo gdje se uvijek dobro osjećala, jedno vrijeme radi kao go-go plesačica i pod šarenim svjetlima disko kugli u Studiju 54 vreba priliku za glazbenu karijeru.
Prema njoj je teško bilo ne biti ambivalentan. Ona je u isto vrijeme fascinirala i plašila ljude svojom pojavom, ali i postupcima sve do dana današnjeg. Tako je i ovih dana na zabavi poslije premijere novog Jamesa Bonda, nakon što joj je jedan od gostiju slučajno stao na bundu, sasula jadniku gomilu psovki u lice, na užas okupljenih odbijala ugasiti cigaretu, iako je u Londonu na snazi stroga zabrana pušenja na javnim mjestima i prije će vam oprostiti da kažete kako je Holokaust izmišljena židovska priča negoli da zapalite u javnom prostoru.
Njezina je karijera obilježena nizom nekontroliranih ispada, jedan za pamćenje se zbio 1981. na popularnom TV šou Russella Hartya. Kako je u studiju bilo više gostiju, voditelj je našao za shodno da porazgovara i s njima. Onog trenutka kad je skrenuo pažnju s Grace Jones, ova je odgovorila divlje – zavalila mu je masni šamar! Prepričavala se i priča da se čak i nekadašnji Mister univerzum Arnold Schwarzenegger žalio na njezinu grubost u scenama drugog nastavka Conana, gdje je, uz James Bond nastavak «Pogled na ubojstvo» doživjela svoje glumačke vrhunce.
Androgina pojava
Metar i osamdeset visine, konstitucija Amazonke, prodoran pogled, duboki alt i gadna narav, sve je to kumovalo istovremenom divljenju i odbojnosti. Zanimljivo, kad je krajem sedamdesetih razvila živu diskografsku aktivnost, s prvim je disco albumima privukla uglavnom gay publiku, postala njihova ikona unatoč njezinoj jasnoj heteroseksualnoj orijentaciji i, u biti, oporoj pojavi. Koliko su se tu stvari u međuvremenu promijenile! 
Danas je – umjesto muškobanjaste mišićave ženetine – oličenje predmeta gay obožavanja jedna Kylie Minogue, nježno i puteno stvorenje. Grace Jones nikad nije bila na vrhu top-ljestvica, ali je svejedno od gotovo opskurne disco zvijezde za uži krug seksualnom orijentacijom determinirane zajednice postala internacionalna super-zvijezda. Ključni moment njezine karijere, čini se, bio je susret s Jean-Paul Goudeom, francuskim stilistom koji ju je shvatio dvojako; kao ljubav svog života i poligon za smjele eksperimente s imidžom. Ili ju je razgolitio, kao na slavnoj slici za kompilaciju Island Life, da istakne njeno mišićavo tijelo nevjerojatno dugih ekstremiteta, ili je obukao u sakoe pretjerano širokih ramena, uvijek je ciljao na androginost koja ljude intrigira sama po sebi. Da naglasi oštre linije njenog tijela i lica, smislio je i glasovitu kratku «kutnu» frizuru sa ravno odrezanim gornjim dijelom. Gurnuo ju je u reklame koje su zapamtili svi – u onoj za Citroen CX njezina mehanizirana glava na kraju proguta automobil. Čudna su to bila vremena, često joj se tepalo da je sex simbol, iako su tadašnji klinci – i potpisnik ovih redova također – poslije odgledanog Conana ili reklame za Citroen, umjesto «mokrih» snova imali noćne more od lika Grace Jones. Bila je nešto kao žena-pauk koja pojede mužjaka nakon seksualnog čina, ili bogomoljka koja poslije sladostrašća barem ne muči partnera. Samo mu otkine glavu. Definitivno, njena je pojava izazivala kontroverze, ne da često nije izgledala kao žena, nije izgledala ni kao ljudsko biće. Vrlo prikladno toj slici, s njom su se u veze u to doba upuštali uglavnom prilično groteskni likovi jakih tijela, uglatih vilica i snažnog neengleskog akcenta – sjećamo se uz nju blond bildera-glumaca Dolpha Lundgrena i Sven-Ole Thorsena. Ne posustaje ni danas u poznim godinama; trenutno je u vezi je s Ivorom Guestom, momkom plemićke krvi, mlađim od nje punih dvadeset godina koji joj je kao producent pomogao da poslije dvadeset godina predstavi novi LP.
Dva desetljeća prividne hibernacije
Zašto joj je trebalo tako dugo i što je uopće radila svo to vrijeme? Živjela na relaciji New York, London, Pariz, Jamajka, Venecija. Uživala u životu. Sa strane gledano – trošila tantijeme i hibernirala. Nije baš tako; poslije posljednjeg Bulletproof Heart plesnog djelca iz 1989. snimila je do danas još dva, ali niti jedan se nije pojavio na tržištu. Black Marilyn je najavljivan 1994., no izašao je samo jedan singl koji se nije ugurao na ljestvice, a istu je sudbinu doživio i Force Of Nature četiri godine kasnije. Iako je pravi razlog teško iskopati iz raspoloživih izvora i rijetkih intervjua na tu temu, nije teško pretpostaviti da je u devedesetima Jones za matičnu kuću Island, nakon što je potpala pod PolyGram, pa pod Universal, postala prošlo svršeno vrijeme. Žena u godinama s malo komercijalnog potencijala bez obzira što se – sudeći po singlovima iz toga doba – pokušala prilagoditi novim trendovima na plesnoj sceni. Činjenica je da joj je najbolje išlo upravo u vrijeme kad je bila na svojoj strani, često reinterpretirala tuđe pjesme na jedinstven način («Private Life» Pretendersa, «Love Is The Drug» Roxy Music, «Demolition Man» od Police, «Nightclubbing» Iggya Popa, «Use Me» Billa Withersa…), spajajući iščašeni reggae i «tamnu stranu» novog vala. Rezultat je bio izvanvremenska glazba, i danas zimzelena. Na tom tragu napravljen je Hurricane, iznenađujuće intrigantan i – poslije punih 19 godina pauze – kontemporaran uradak.
Grace nikad nije prestala biti koncertno atraktivna, ali nije se prepuštala turnejama, moglo je se vidjeti da nastupa uglavnom na tako zvanim korporacijskim koncertima, zabavama velikih tvrtki za izabranu klijentelu za dobar honorar uz malo truda. I u tom okruženju znala je pokazati svoju nepredvidljivu narav. Tako je prije nekih desetak godina dobila zabranu da se pojavi na bilo kakvom događaju vezanom uz Disney jer je na prigodničarskom koncertu u Disney Worldu, gdje se do ćudoređa i obiteljskih vrijednosti puno drži, pokazala grudi okupljenima, u stilu još jedne neprilagođene glazbene zvijezde Courtney Love. Neukus ili avangarda, pitanje je sad? Jedno je sigurno – Grace Jones nikog nikad nije ostavila ravnodušnim. «Hurricane» ima pregršt aduta da i ostane tako.
Tri diskografske trilogije
Grace Jones se dokopala ugovora s velikim Islandom 1976. godine i u slijedećih 13 godina izdala, nazovimo to tako, tri trilogije albuma. Prva (Portofolio, Fame, Muse) ostaje upamćena kao ne baš glazbeno izazovna avantura ispunjena disco retorikom. Ipak, na primjeru samo jedne pjesme «La Vie En Rose», upamćene po izvedbi Edith Piaf, bilo je vidljivo da bi Grace Jones u pravim rukama mogla stvarati iznimnu glazbu. Njena ekstravagantna pojava, modne ekshibicije, scenski nastup s uključenim leopardima i drugim opasnim živim zvijerima na pozornici, privlačio je pažnju, no tek je suradnja s jednim od osnivača Island Records, Chrisom Blackwellom, donijela artističku težinu. U toj drugoj trilogiji (Warm Leatherette iz 1980., Nightclubbing godinu kasnije i Living My Life iz 1982.), bez obzira na uglavnom tuđe melodije, Jones se uz savršeno produkcijski složeni amalgam progresivnog reggaea i aktualne pop produkcije, simbolično vratila na rodnu Jamajku i zaslužila status vrlo respektirane umjetnice. 
Njen neupitno najkompletniji LP u karijeri «Nightclubbing» čak je u NME-u izabran za najbolji album 1981. godine, ostavljajući iza sebe tadašnje veličine poput Kraftwerka, Elvisa Costella, Human League ili Cabaret Voltaire. U trećoj trilogiji, Slave To The Rythm (1985), konceptualno djelo s osam radikalno drugačijih verzija jedne te iste, naslovne pjesme, s produkcijom Trevora Horna, jednog od najprominentnijih i najsmjelijih producenata osamdesetih, potvrdilo je super-zvjezdani status Grace Jones. Inside Story (1986) i Bulletproof Heart (1989.), uz suradnike popularne u tom trenutku (C+C Music Factory), označavali su hvatanje vlaka modernih dance kretanja i svojevrsno odustajanje od insistiranja na glazbenoj jedinstvenosti.
