“Teen spirit se vraća, grunge je opet u modi (a to uopće nije loša stvar!)”
Naslov je to ovogodišnjeg kratkog eseja objavljenog na portalu Today.com, u kojemu Gina Vivinetto, novinarka koja je veći dio devedesetih provela pjevajući u rock bendovima i potom pišući o fenomenima pop kulture, podsjeća na dane kad se grunge iz marginalne underground pojave pretvorio u globalni fenomen.
Danas, više od dva desetljeća poslije izlaska dva ključna rana bestselera žanra, Nirvaninog Nevermind i Ten Pearl Jama, uočavaju se mnogi simptomi povratka. Dakako, oni su ograničenog dometa i ponajprije se tiču mode, pa su posve su stilizirani: osim na ulicama, mogu se primijetiti na njujorškim i pariškim modnim pistama. Poderane traperice, košulje i čizme – uz općenit imidž koji u sebi objedinjuje hipijevsku ležernost, stav punka i ikonografiju ranog heavy metala – očito još uvijek nisu stvar prošlosti.
Dapače, uz malu pomoć nostalgičarskih impulsa sve te površne znakove jednog prohujalog vremena (dovoljno davnog da pobudi nostalgiju) moguće je još jednom unovčiti. No kičmu onoga što su nazivali ‘grunge’ (istinski protagonisti scene otvoreno mrze taj pojam) čini glazba i njezina neprolazna vrijednost, a ona je zapisana u najboljim albumima toga doba. Istina, kad se nakon gašenja ili usporavanja aktivnosti glavnih protagonista tutnjava grungea počela transformirati u svoju ispranu, radio-friendly varijantu, čitava je priča počela poprimati obrise kakve loše narisane karikature. No neke su od autentičnih pojava te autentično američke supkulture i danas ostaju relevantne, baš kao i ukupna ostavština sjajnih bendova stasalih u američkoj saveznoj državi Washington na prijelazu osamdesetih na devedesete godine prošlog stoljeća.
O tome simbolično svjedoče dva recentna diskografska projekta. Sredinom listopada Pearl Jam potpisuju deseti studijski projekt Lightning Bolt. Samo tri tjedna prije toga pojavljuje se remasterirana, deluxe verzija albuma In Utero, koji su njihovi nekadašnji ljuti suparnici iz Nirvane objavili prije okrugla dva desetljeća. Naravno, u skladu s boljim običajima diskografske industrije In Utero dolazi u raskošno upakiranom trostrukom izdanju koje uključuje izvorni album iz 1993., pripadajuće B strane singlova, svježe iskopani instrumental (“Forgottten Tune”), potom kompletan album u novom miksu, demo snimke i, napokon, snimku koncerta održanog u prosincu 1993. u Seattleu.
U munjevito kratkom vremenu stvorila se donedavno nezamisliva situacija – da biste uspjeli u ‘biznisu’, više niste morali odlaziti u New York ili Los Angeles.
U siječnju 1992., četiri mjeseca nakon što je objavljen, album Nirvane Nevermind izbacio je s prvog mjesta Billboardove top ljestvice bestseler Dangerous Michaela Jacksona i u tom podatku leži sva simbolika novonastupajućeg doba.
Artificijelni Kralj popa, izvođač ‘veći od života’, multimilijarder nepovratno otuđen od vlastite publike, s vrha je pometen u navali uličnog rock and roll zajedništva u kojemu su Kurt Cobain i ekipa bili samo prvi među jednakima, nikako izvan ili iznad njih.
Iako je tako izgledalo, ništa nije stiglo preko noći. Logistika nove sjevernoameričke rock eksplozije pripremana je u podzemlju kroz nezavisne radio postaje, mrežu specijalističkih klubova i u uredima lokalne diskografske kuće Sub Pop. Ako se uopće može govoriti o homogenom zvuku Seattlea, onda je za to zaslužan osnivač te male ali važne etikete, Bruce Pavitt. Uz nekolicinu drugih ključnih osobnosti – poput producenta Stevea Fiska, primjerice – on je odigrao ključnu ulogu ‘katalizatora’ u onome što će definirati estetiku čitave washingtonske grunge i indie supkulture.
U svom tom neplaniranom metežu Nirvana se iskristalizirala kao autentična ‘poluga’ nove velike revolucije. Istina, ako je itko bio manje spreman za ulogu glasnogovornika još jedne izgubljene generacije onda je to Kurt Cobain, mrzovoljni hipersenzibilac kojega je odlikovao veoma ‘skeptičan pogled na svijet’. On, Dave Grohl i Krist Novoselic utjelovljivali su tipično nezadovoljne (iako iznimno kreativne i energične) momke iz susjedstva koji su osjećali da u ondašnjem poretku stvari nešto dubinski ne valja. Kad ih je vrtlog događaja izbacio u prednju liniju fronte, uzmak je bio nemoguć: rebelijanske glasove uskomešanog svjetskog rock and roll undergrounda netko je morao artikulirati na pravi način.
Košulje od flanela, ofucane traperice i prevelike kratke hlače, pohabane Martens čizme, neobrijana lica i razbarušene frizure bili su tek vanjska uniforma: svojevrsni znaci raspoznavanja u sveopćem ratu za novi demokratski poredak neovisan o krutim mehanizmima industrijske mašinerije. Ono što je bilo od presudne i trajne važnosti događalo se u glavama ljudi kojima je popularna glazba značila mnogo više od površne zvučne dekoracije. Bilo bi pretjerano tvrditi da je riječ o generaciji koja je, poput hipija primjerice, vjerovala da može promijeniti svijet; autentični poklonici grungea za to su bili previše sumnjičavi i premalo naivni. No barem su vjerovali kako ga mogu ‘popraviti’ u mjeri dovoljnoj da bude funkcionalan i ‘pogodniji’ za život.
I ova je rock and roll revolucija, ako je to uopće i bila, završila kao i sve ostale – u prašini. No i ona je (poput drugih, poglavito hipijevske i punkerske) nakon ugasnuća iza sebe ostavila bogato nasljeđe. Dio te ostavštine pretvoren je u čisti profit – dovoljno je vidjeti barem jedan videospot iz novijeg vala (pseudo) grunge bendova poput Creed i Nickelback, za konačan zaključak o vječito ponavljajućoj formuli: čim se neki autentični pokret ukorijenjen u undergroundu dovede do logičnog završetka, na scenu stupaju imitatori, supstituti nadahnuti vanjskom ikonografijom i zvukom, a ne izvornim vrijednostima originalnih izvođača. Nirvana je snimila samo tri studijska albuma – Bleach, Nevermind i In Utero – ali njihova je glazba individualizirana do krajnjih granica.
Sličan je slučaj i s ranim ostvarenjima Soundgardena, Alice In Chains (definitivno najmračnijim protagonistima scene), te s grupom Screaming Trees. Predvođeni vjerojatno najboljim vokalom američke i svjetske rock scene u zadnjih četvrt stoljeća, Markom Laneganom, potonji su možda najzlosretniji primjer ‘utjecajnog ali nekomercijalnog’ sastava iz prve grunge generacije. Njihov oproštajni studijski LP Dust (1996.) ujedno je i njihov kreativni vrhunac; srećom, Lanegan je i danas živ i unatoč ovisničkim problemima srazmjerno sposoban, vodeći ne jednu nego nekoliko usporednih karijera, solo ili kao suradnik na tuđim projektima. Twilight Singers, The Gutter Twins, Queens Of The Stone Age i akustičarski tandem sa škotskom pjevačicom i autoricom Isobel Campbell samo su važniji dio Laneganovih okupacija, sadašnjih ili prošlih.
Za to je vrijeme samo grupi Pearl Jam uspjelo ono što se činilo nemogućim: iz početne sjevernoameričke rock eksplozije izrasti u konzistentan rock bend koji je svakim novim albumom opravdao smisao postojanja, i to na najteži način, onaj primjeren staroj školi. Naime, prolaskom godina i desetljeća Eddie Vedder, Stone Gossard, Mike McCready i Jeff Ament nadrastali su etikete – grunge i svaku drugu – i postali uistinu veliki rock bend, gotovo s obilježjima institucije nalik, primjerice, onoj grupe The Who. Riječ je o entitetu pomno oblikovanih etičkih kodeksa (i goleme, fanatične fanovske baze) koji se razvija neovisno o vanjskim utjecajima. Stoga i njezin opus ostaje relevantan usprkos tektonskim poremećajima u glazbenoj industriji i na globalnoj trendovskoj mapi.
Glazba Pearl Jam katkad daleko od savršenstva (tko se još sjeća prosječnih ostvarenja poput Binaural?), no riječ je o uistinu velikom sastavu, o ekipi koja slijedi isključivo unutarnje instinkte. Bez obzira koriste li izvore u hard rocku sedamdesetih, punku ili suptilnoj akustičnoj glazbi, oni od albuma Ten pa nadalje zvuče jednako uvjerljivo. U tu se činjenicu mogla uvjeriti i zagrebačka publika na koncertu u zagrebačkom Domu sportova, u rujnu 2006. Bio je to možda najbolji rock and roll nastup održan u glavnom gradu Hrvatske u zadnjih…puno godina. Prolazeći različite razvojne etape, Pearl Jam su odrastali zajedno sa svojom publikom, sazrijevajući i mijenjajući se taman toliko da ne ostanu u vakuumu onoga vremena. Od postadolescentnih junaka grunge naraštaja izrasli su do ozbiljnog sastava čija intelektualna nadgradnja katkad uključuje velike, gotovo egzistencijalističke i politički obojene teme. No čak i na tom skliskom području uspjevalo im je nekako ostati izvan domašaja jalove pretencioznosti u kakvu su često upadali U2. Drugim riječima, Vedder je, za razliku od Bono Voxa, uvijek ostavljao dojam običnog momka s ulice, lišenog potrebe da zaigra ulogu velike rock zvijezde.
Prve reakcije na Lightning Bolt bezrezervno su pozitivne, a u sadržaju albuma ‘iščitava’ se sav dosad prikupljen autorski arsenal grupe – od stišane akustike i nešto ambicioznih zvučnih pokusa do nazubljene, neurotične buke koja najbolje funkcionira na otvorenoj sceni, u srazu pred publikom.
Ukratko, odjeci grungea kakvog su poznavali klinci iz vremena ranih devedesetih još se uvijek čuju. Ne samo na novim albumima Pearl Jama ili, primjerice Alice In Chains koji su 2013. objavili toplo pozdravljen album The Devil Put Dinosaurs Here.
Uzgred, potonji su, zajedno s Cornellovim bendom Soundgarden, utisnuli neizbrisiv trag u razvoju modernog metala (Godsmack), dok estetika Pearl Jama i Nirvane odjekuje u suvremenoj indie glazbi i stoner rocku te, slijedom toga, zvuku onih ‘tvrđih’ sastava koji su, poput Queens Of The Stone Age, prodrli u srednju struju i dijelom na komercijalnije radijske postaje. Grunge? Možete s razlogom osjećati odbojnost prema tome pojmu (i svemu što danas predstavljaju artificijelne stadionske pojave poput Creed), no njegova glazbena ostavština svjetskom je rock and rollu udahnula novi život, obogatila ga svježinom i produljila mu vijek trajanja. A to nije malo.
