Billie Eilish
Hit Me Hard and Soft
(Darkroom / Interscope, 2024)
Dok hiperaktivna Taylor Swift funkcionira po načelima velikih brojeva i fenomena masovne potrošnje, a Beyoncé vodi ogorčene kulturne ratove s konzervativnom Amerikom na pseudo-country & western albumu Cowboy Carter (nije zgorega provjeriti kako je ubila standard Dolly Parton “Jolene”), čini se da je introvertna Billie Eilish osuđena na treće mjesto najpopularnijih ženskih pop-izvođača današnjice, premda je dokazano muzikalnija, inovativnija i talentiranija od suparnica. Naravno, stvari kao i uvijek valja promatrati u kontekstu – njezin treći studijski album Hit Me Hard and Soft debitirao je na broju jedan u većini relevantnih zemalja svijeta i posvuda je dočekan s dužnom pažnjom, ali vrijednost te koncizne, razmjerno kratke ploče (nepune 44 minute) prije svega leži u sadržaju. Odnosno, u pjesmama koje su lišene bilo kakvih trikova i komercijalnih “udica”, potvrđujući ono što se znalo već nakon blistavog debija When We All Fall Asleep, Where Do We Go? i njegova impresivna nasljednika Happier Than Ever. U kontekstu moderne pop scene Eilish je rijetko kompleksna pojava koja (u partnerstvu s četiri godine starijim bratom Finneasom O’Connellom) više od svega vodi računa o glazbi kao takvoj, izmičući striktnim podžanrovskim kategorizacijama i kloneći se lakih rješenja.
Nekadašnje “čudo od djeteta” izraslo je u zrelu, sofisticiranu i prije svega suptilnu kantautoricu (danas su joj tek 22 godine) koja motive pronalazi u vlastitim nesigurnostima i unutarnjim dvojbama, pa je valjda zato osuđena na permanentno traganje za vlastitim identitetom – javno i pred svima, razumije se; primjerice, o svojoj biseksualnosti progovorila je u studenom 2023. u intervjuu za magazin Variety. I zaista izgleda kao da su fragmenti njezina života slušatelju uvijek servirani na pladnju. U “L’Amour de Ma Vie” (“Ljubav mojega života”), dvodijelnoj gorkoj pjesmi o rastanku punoj neraščišćenih računa s bivšim partnerom, podastrijet je najoštriji međužanrovski kontrast: skladba počinje (i traje) u baladnom croonerskom stilu stare škole na razmeđu jazza i easy-listening rocka, a završava kao synth-pop budnica s procesiranim vokalima. Za razliku od nje, putena lezbijska fantazija “Lunch” (“I could eat that girl for lunch / Yeah, she dances on my tongue,”) u potpunosti je predana hipnotičkim electro-impulsima, s podebljanim bas linijama i atraktivnom melodijom. Ustvari, čega god se Eilish primi – a sve je, naravno, realizirano uz pomoć multiinstrumentalista, producenta i suautora Fenneasa – dobiva dubinski melodijski i dinamički tretman. To se odnosi i na “Birds of a Feather” koja je istovremeno ritmična i ležerna i melankolična.
Albumom u cjelini dominiraju sjetne, ekspertno napisane i sugestivno izvedene balade od kojih je možda najemotivnija “The Greatest”, klasična priča o neuzvraćenoj ljubavi, aranžirana u primjereno melodramatičnom ključu. Ništa slabija nije ni autorefleksivna i delikatna “Skinny”, o pritiscima slave i onome što se u današnjem vokabularu naziva “body shaming”; gudački kvartet ovdje dodatno pojačava dojam. U organski dio ploče spada i “Wildflower”, nježan i razmjerno konvencionalan, ali zapravo savršen komad folk-rocka. S druge pak strane “The Diner” se može slušati kao mračan “uhoditeljski” psihološki triler u prigušenom reggae-ritmu, a u nekom smislu to je i posveta vlastitim gothic-korijenima. Bez obzira na različite afinitete, Hit Me Hard and Soft album je bez ijedne slabe pjesme – stilski raznovrstan, imaginativno aranžiran, minuciozno i detaljno osmišljen i otpjevan bez greške. Autentična osobna iskaznica još uvijek (vrlo) mlade, ali posve zrele glazbenice u naponu snage.
