David Gilmour
Luck and Strange
(Sony / Menart, 2024)
David Gilmour objavio je svježi solo album nakon devetogodišnje diskografske pauze, ali već je u pripremi novi, rekao je u nedavnom intervjuu britanskom listu Independent, obećavši da na iduću ploču publika “neće trebati čekati još devet godina”. Ipak, možda njegove riječi – izrečene na valu opće prihvaćenosti ostvarenja Luck and Strange – valja uzeti sa zdravom dozom opreza. Gilmour je tijekom gotovo šest desetljeća karijere, a osobito u njezinom solo ogranku, pokazao da najbolje funkcionira u sporom do srednjem radnom tempu, baš kao što teče i njegova najbolja glazba: ležerno, elegantno i rafinirano, ali ne i neambiciozno. Istim bi se riječima mogao opisati i sadržaj petog samostalnog studijskog rada nekadašnje “gitare i glasa Pink Floyda” – albuma koji zvuči taman koliko treba suvremeno i taman koliko treba uronjeno u prepoznatljivu tradiciju matičnog sastava.
Sada već pretposljednji LP Rattle That Lock klasičan je primjer pažljivo izgrađene rock-introspekcije čiji sadržaj reflektira prosječan dan u životu sredovječnog muškarca suočenog s gubitkom, vlastitom smrtnošću i s glazbenim utjecajima, no motivi smrtnosti i neizbježnog protoka vremena permanentno se provlače Gilmourovim opusom. U tom smislu Luck and Strange nije nikakva iznimka.
Album je nastao u suradnji sa suprugom, spisateljicom Polly Samson koja je i ovoga puta napisala stihove u svim originalnim vokalnim pjesmama. Jednominutna instrumentalna minijatura “Black Cat” (s međuigrom klavira i kontemplativne gitare) uvod je u naslovnu skladbu, zasnovanu na blues motivu uz posthumni klavijaturistički doprinos Richarda Wrighta, kolege i prijatelja iz Pink Floyda čija je dionica snimljena na zajedničkom jam–sessionu 2007, godinu prije Wrightove smrti. Ne računajući nešto agresivniju, rokersku i – ruku na srce, posve prosječnu – “Dark and Velvet Nights”, album je ispunjen izvrsno aranžiranim, melankoličnim i emotivnim baladama koje se katkada, kao u slučaju “The Piper’s Call”, u finalu uspinju do glasnih, dramatičnih visina.
Refleksivna “A Single Spark” posebno će oduševiti ljubitelje izbrušenog, fluidnog Gilmourovog sola, savršeno uklopljenog u ionako bogatu zvučnu teksturu. “Sings” nije ništa manje evokativna, no najfascinantnijih sedam minuta ostavljeno je za kraj: grandiozna “Scattered” zaista se može mjeriti s najboljim trenucima Floyda, glazbeno i tematski: o neumitnom prolasku vremena kao “plimi koja se nikome ne pokorava”.
CD verzija albuma sadrži još dvije pjesme: nježni duet Davida i Romany u “Yes, I Have Ghosts” (singl iz 2020), te “Luck and Strange” u formi slobodnog, i vrlo dugačkog “Original Barn Jama” – bez vokala. Sve u svemu, moglo bi se reći da je Luck and Strange podjednako u ideji i izvedbi neka vrsta obiteljskog pothvata. Samson s Gilmourom surađuje godinama, još od albuma Pink Floyda Division Bell, te na svim Gilmourovim solo projektima. Također, za prateće vokale, te za glavni glas u jedinoj tuđoj pjesmi ovdje (u sjetnoj “Between Two Points” posuđenoj iz repertoara engleskog dream-pop tandema The Montgolfier Brothers) zadužena je njihova kćer Romany Gilmour koja svira i harfu, dok se njezin brat Gabriel na albumu također pojavljuje kao povremeni back vocal.
Vizualni dizajn albuma potpisuje slavni nizozemski redatelj i fotograf Anton Corbijn koji je karakterističnom crno-bijelom estetikom uspio dočarati sumornu atmosferu same glazbe, dok je u producentskoj stolici ovoga puta bio mladi Charlie Andrew, poznat po radu s imenima u rasponu od Madness do indie sastava Alt-J. No pokazalo se, nasuprot nekim najavama, da njegov angažman nije presudno utjecao na karakteristično gilmurovsku zvučnu arhitekturu. Netko je rekao ili napisao da se sofisticirani šarm i sve dubine albuma Luck and Strange razotkrivaju tek višestrukim slušanjem i to je nesumnjivo točno. Premda će vrijeme pokazati je li ovo njegovo najbolje solo izdanje, radi se o vrijednom i u svakom aspektu dojmljivom ostvarenju u poznoj etapi ionako impresivne karijere.
