Nije potrebno dubinsko poznavanje stanje u suvremenoj popularnoj glazbi i entertainment industriji za općenit zaključak da je rock glazba… ne baš mrtva, ali svakako mnogo manje živa nego prije dvadesetak i više godina. Teško se sjetiti nekog velikog, bitnog rock sastava ili izvođača koji se pojavio u posljednja dva desetljeća. Scenom vladaju hip-hop, elektronička plesna glazba, kombinacija popa i R&B-a… sve je to danas tržišno potentnije od električnih gitara i svega što one simboliziraju. U siječnju 1992. album Nevermind izbacio je s prvog mjesta Billboardove top ljestvice bestseler Dangerous Michaela Jacksona; dakle Nirvana je bila umjetnički i komercijalno relevantna. Beatlesi i Rolling Stonesi tu su poziciju imali šezdesetih, Zeppelin i Floyd sedamdesetih, Springsteen osamdesetih.
A danas? Koji se rock sastav, ako se uopće možete sjetiti kojeg, nakladama može uspoređivati s pop i R&B zvijezdama?
Rock je danas na margini mainstreama, a ne pod velikim svjetskim reflektorima, uz izuzetak uvijek traženih stadionskih atrakcija kao što su Stonesi, McCartney ili Springsteen koji ionako pripadaju generaciji na odlasku. Gotovo da bismo se mogli složiti s općom procjenom da je Kurt Cobain (1967-1994) umro kao posljednja istinska rock zvijezda, mjerimo li njegov utjecaj i slavu kriterijima stare škole.
Zanimljivo, u posljednjih šezdesetak i više godina rocku su toliko puta predviđali skoru smrt da je, uz malo ironije, pravo čudo koliko je uopće izdržao. Treba li još jednom podsjetiti na slučaj Beatlesa koji su u siječnju 1962. u potrazi za diskografskom kućom nakon održane audicije dobili odbijenicu od kompanije Decca uz objašnjenje da “grupe s gitarističkim zvukom više nisu u modi”? Dakako, odmah nakon toga liverpulski “klinci s gitarama” potpisuju ugovor s konkurentskom kućom Parlophone/EMI i uzlijeću na vrh svijeta, a pogrešnu procjenu Dicka Rowea iz Decca-e pamtimo kao jedan od najvećih poslovnih debakla u povijesti šou-biznisa. Prokletstvo čovjeka koji je odbio Beatlese pratilo ga je poput tamne sjene, sve do smrti 1986.
Naravno, od britanske invazije predvođene Beatlesima i Stonesima, nakon koje su nastupili Hendrix, Led Zeppelin i drugi veliki izvođači s obje strane Atlantika, rock je 1960-ih tek bio otpočeo totalnu dominaciju popularnom kulturom druge polovice dvadesetog stoljeća; žanrovi su se vremenom mijenjali, od psihodelije, glam-rocka, hard-rocka i metala, prog-rocka, punka, novog vala i post-punka do indie-rocka, grungea i brit-popa, ali sve je to bila “glazba s gitarama” – odnosno rock and roll – koji je trajao i opstajao desetljećima. Artikulirana buka koja se na površini održala u umjetničkom i komercijalnom smislu.
No sredinom devedesetih, nakon što je Nirvana nestala sa scene, rock je prvi puta u svojoj povijesti počeo ozbiljno gubiti zamah. Što je tome uzrok?
O tome je nedavno, uz ostale, javno govorio utjecajni američki Youtuber Rick Beato, 61-godišnji veteran američke rock scene osamdesetih i devedesetih, insajder koji je karijeru izgradio kao producent, skladatelj, multiinstrumentalist, inženjer zvuka i povremeni predavač na više američkih sveučilišta (uključujući renomirani bostonski Berklee College of Music). YouTube kanal na kojemu Beato obrađuje najrazličitije teme danas ima gotovo četiri milijuna pretplatnika, pa se svaka rasprava pažljivo prati i komentira.
Prave (i ne uvijek jasno vidljive) uzroke prestanka prevlasti i kvalitete rocka Beato je pokušao detektirati u video-epizodi od 9. siječnja 2024, pod naslovom koji ne ostavlja mjesta dvojbi: “Kako su korupcija i pohlepa doveli do pada rock glazbe.” Kroz razgovor s Jimom Barberom (glazbenim menadžerom, radijskim urednikom i nekadašnjim producentom na visokoj poziciji u Geffen Recordsu), Beato zaključuje da je sredina 1990-ih prijelomno razdoblje koje je pridonijelo nepovratnom sunovratu rock glazbe na širokom planu, osobito američkom.
Podsjetimo: prije pojave Interneta u proboju pojedinih rock izvođača od presudne su važnosti bile radijske postaje (osobito lokalne), koje su pod utjecajem vodećih urednika i DJ-eva promovirale raznolikost na gradskim i regionalnim scenama potičući stvaranje još veće kvalitete. No tada je, 1996. godine, američki Kongres izglasao famozni Zakon o telekomunikacijama koji je logikom okrupnjavanja kapitala preko noći doveo do centralizacije radijskog programa: lokalni glazbeni urednici i kreatori plejlista na rock-postajama najednom postaju suvišni, a zamjenjuje ih nekolicina korporativnih “urednika” koji počinju krojiti radijski program na uvijek istim formulaičnim principima, zanemarujući raznolikost. To je u drugoj polovici 90-ih nužno dovelo do ograničavanja ili potpunog suzbijanja kreativnosti.
prije pojave Interneta u proboju pojedinih rock izvođača od presudne su važnosti bile radijske postaje (osobito lokalne)
Istovremeno, s obzirom na to da je i u procesu snimanja i produkcije rock albuma sudjelovalo sve manje (uvijek istih) producenata, rock pjesme počele su zvukom i strukturom nalikovati jedna drugoj, podsjeća Beato. Pritisak ponavljanja prokušanih formula nužno dovodi do zastoja: postignu li, primjerice, Nickelback veliki uspjeh, možete se okladiti da će zvuk svakog idućeg benda koji čujete na rock-radiju, zvučati poput njih.
Od kraja 90-ih do otprilike 2012., kad je rock, prema Beatovu mišljenju potpuno izgubio snagu, tonskim studijima vladala je nekolicina producenata i inženjera zvuka koja je, de facto, djelovala s pozicija moći. Ali to nije bio jedini problem. Producentsko-menadžerska pohlepa ogledala se i u tome što su svojim klijentima (bendovima koji su u ionako skupim studijima snimali albume) nametali dodatne troškove iznajmljujući im svoju, privatnu opremu – od mikrofonskih pretpojačala nadalje. Zašto? Zato što je navodno upravo ta oprema (a ne ona koja je ionako dostupna u studiju) bila “nužna” za postizanje najboljeg zvuka i za ostvarivanje “producentske vizije”. Sve slične zloporabe i manipulacije djelovale su demotivirajuće u radu mladih sastava kojima nije preostalo ništa drugo nego se pokoriti volji producenata i menadžera. Stvar je dovedena do apsurda činjenicom da su debitantski bendovi bili obavezni plaćati određeni postotak od prodaje vlastitih ploča onima koji su im producirali i miksali album! Primjerice, ako je sastav prema ugovoru dobivao 13 posto od maloprodajne cijene albuma, od te je zarade 3 postotna boda morao proslijediti producentu, te još jedan posto mikseru. Mladim glazbenicima stoga postaje preskupo stvarati glazbu, pa rock počinje gubiti na popularnosti pod teretom ekonomskih (pri)sila, smatra Beato.
Proces urušavanja na isteku devedesetih ubrzao je i utjecaj Napstera (sjećate li se peer-to-peer aplikacije za razmjenu glazbenih datoteka?). To je dodatno uzdrmalo temelje industrije i pridonijelo padu prodaje albuma i singlova, te smanjenju proračuna. Logično, sve to potaknulo je daljnje promjene u načinu proizvodnje ploča: svima je postalo jasno da su na pomolu tektonski poremećaji na hirovitom području snimanja i distribucije glazbe.
Beatova analiza “propasti” rocka počiva na ekonomskim i financijskim mehanizmima stvaranja glazbe tijekom devedesetih i ona nesumnjivo ima dovoljno uporišta u stvarnosti. No, u obzir se trebaju uzeti i druge okolnosti koje su nastajale i jačale usporedo s financijskim makinacijama unutar glazbene industrije. Uostalom, Lester Bangs, slavni rock kritičar koji je živio poput rock zvijezde i 1982. umro mlad, jednom je napisao: “Rock and roll je stav, to nije striktna glazbena forma; to je način na koji činite stvari i na koji im pristupate. Recimo, pisanje može biti rock and roll, kao i film – to je način na koji živite vlastiti život.” Ako je Bangs bio u pravu, kako je onda moguće da čitavu priču s rock glazbom do propasti dovede šačica pohlepnih, pokvarenih američkih producenata?
Mora da je posrnuću te žilave forme – tog načina života – u novome stoljeću pridonijelo još nešto. Ali što? Zadržimo se još malo na tehnologiji koja je uvijek išla ruku pod ruku s modernom glazbom. Ako je rock neka vrsta sekularne religije koja ima svoje “bogove” (gitarističke i druge), lako je zaključiti da je prelazak kulture iz analogne u digitalnu fazu dodatno uništio sve romantične ideje o rock ‘n’ rollu kao kulturi prkosa i glazbi ponosnih marginalaca. Svi mitovi o herojima-individualcima koji okupljaju masovno sljedbeništvo u posljednjih su se desetak, petnaestak godina utopili ili nestali u fragmentiranoj, ciničnoj i nesenzibilnoj masi digitalnih platformi i društvenih mreža. U ‘stara vremena’ rocku je razmjerno lako bilo zauzeti subverzivnu, konfrontirajuću poziciju u odnosu na mainstream zato što se znalo gdje je i što je uopće mainstream. U eri streaming servisa i društvenih mreža koncept srednje struje posve se izobličuje; slabljenjem moći radija i televizije njezino mjesto zauzimaju YouTube, TikTok i slična mjesta virtualnog okupljanja. No, rock and roll najbolje funkcionira u stvarnim, a najslabije u virtualnim prostorima. Ili, prema riječima kritičara Simona Reynoldsa: “Streaming je poput radija, osim što u sebi ne sadrži javnu dimenziju. Plejlista koju odaberete na streaming platformi ponekad će se preklopiti s odabirom većeg broja slušatelja, ali to je tek jedan od zadnjih umirućih treptaja prijašnje kulture koja je svu publiku privlačila na isto mjesto. U većini slučajeva vaše putovanje knjižnicom zvuka bit će samotno i asocijalno.” Treba li opće posebno istaknuti da je pojam asocijalne, virtualne i fragmentirane kulture pomalo u neskladu sa starinskom idejom rock and rolla?
Osim toga, koncept streaming platforme s gomilama pjesama koje se nadmeću za slušateljevu pozornost, uspostavlja nova pravila skladanja kojima se rock očito prilagođava teže od ostalih žanrova. O njima detaljno piše Deana Sumanac-Johnson u članku “Don’t bore us, get to the chorus – how streaming is changing songs” (“Ne dosađuj, prijeđi na refren – kako streaming mijenja prirodu pjesama”). Kako se skraćuje raspon slušateljeve pažnje, tako se stvara pritisak da se skraćuje sve – na primjer, instrumentalni uvod, kako bi pjesma što prije stigla do onog glavnog: refrena. U bjesomučnoj utrci za slušateljima glazba tako ostaje bez zanimljivih nijansi, a stvari postaju sve brže i površnije. Možete li zamisliti kako bi u tom sustavu pravila, da su kojim slučajem skladani danas, prošli podulji rock klasici poput “Hotel California” (šest minuta i osam sekundi u singl-verziji!), “American Pie” (8:42), “Bohemian Rhapsody” (5:55) ili možda “Shine On You Crazy Diamond” koja se u cjelini, zbroje li se svi njezini dijelovi, proteže na 25 minuta i 57 sekundi!? Istina, neki od odavno proslavljenih rock-standarda – “Rhapsody“, primjerice – doživljavaju renesansu popularnosti upravo zahvaljujući društvenim medijima, no pitanje je kako bi se, da su upravo sada skladani, uopće probili do masovne publike.
Svaka iole bitna rock supkultura, stoput je dokazano u praksi, izrasta i dobiva temelje na ulici, u malim zadimljenim klubovima – “dolje na uglu” kako pjevaju Creedence Clearwater Revival. Ona će mnogo teže opstati u virtualnim prostorima koji su pogodniji za samotne, tehnološki potkovane glazbenike koji u malim kućnim studijima nižu pop refrene ili eksperimentiraju s hip-hopom, R&B-em i raznim oblicima elektronike. Koliko se god činilo apsurdnim, bez obzira na to što je rock po definiciji glazba osobenjaka i individualaca, on potvrdu dobiva tek u masi sljedbenika koji ga slave kao nešto više od same glazbe. I u tom kontekstu, kako je netko napisao, sama ideja o rock and rollu kao nečemu prevratničkom, sve više postaje stvar prošlosti.
Naravno da rock nije posve nestao, kao što nisu nestali jazz i blues, pa čak niti klasična glazba. Mnogo je aktivnih rock bendova, ali njih je u razasutom obilju nove glazbe danas sve teže prepoznati. Mnogi od njih “rođeni” su na društvenim mrežama. Premda je sve to istina, ostaje hladna činjenica da je riječ o žanru koji godinama na globalnoj razini nije uspio proizvesti niti jednu relevantnu veličinu usporedivu s velikim (“ikoničnim”) imenima iz razdoblja od 1950-ih do 1990-ih. Moglo bi se, s malo cinizma, zaključiti da rock danas ponajviše živi u back katalogu imena iz svoje “bolje prošlosti”: u obljetničkim albumskim reizdanjima, skupim luksuznim box-setovima i povratničkim turnejama.
Napokon, možda se silazna krivulja rocka može jednostavnije objasniti. Svaki žanr u svakoj umjetničkoj vrsti prolazi uobičajeni ciklus nastanka, uzleta i neminovnog pada. Ništa ne traje niti može trajati vječno, bez obzira na to je li riječ o baroku, romantizmu, be-bopu ili rocku ove ili one podvrste. Istina, recentni opusi bendova kao što su The Black Keys, Arctic Monkeys, Foo Fighters, Queens of the Stone Age ili The Smile/Radiohead svjedoče o tome da električna gitara, bas i bubanj još uvijek imaju što za reći, ali i to su imena čije karijere traju dvadeset, trideset godina: masovni ukus nezaustavljivo se kreće u smjeru visokotehnologiziranog popa, hip-hopa, EDM-a i R&B-a.
Jesu li svi bitni rifovi već odsvirani, svi rock and roll klasici napisani, a sve efektne kombinacije gitarskih akorda potrošene? Hoće li rock ikada povratiti nekadašnje pozicije u kompleksnom sustavu suvremene pop kulture? Malo je vjerojatno. Ipak, nikada kategorički ne treba tvrditi da nas – možda, možda – za godinu, pet ili deset, neće dočekati neka nova gitaristička revolucija kako bi još jednom preusmjerila kotač povijesti.
Naslovna fotografija: Johnny Marr – “Yammatovo 4 fueled by Cockta” (foto: Tomislav Sporeš)
