Nicholas Godin i Jean-Benoit Ducknel su s Airom, uza sve, kao obrazovani momci iz Versaillesa, bili poput europskih aristokrata i ulijevali povjerenje – djelovali su prepametno i prefino da bi svijetu podvaljivali profanu glazbu. Ako je njihov zvuk dao povoda da se na trenutke pomisli na kič, onda je to bio kič s ironijom dvojice Parižana dobrog ukusa.
Umjetnost ili pop? Postmodernistička elektronika ili šuplji kič? Istinski zvuk duha vremena ili infantilna kanta pljuvačke koju zatrovana medijima, retro-šikom opsjednuta publika i zaslužuje? Inteligentno pretvaranje da se bude glup, ili pravljenje glupana da se bude pametan? Ovako je bujicu prilično promišljenih pitanja sasuo kritičar engleskog Uncuta pišući o Walkie Talkie, trećem albumu francuskog dua, a zapravo propitkujući sveukupni njihov smisao utemeljen na ultimativnom chill-out albumu Moon Safari, koji upravo slavi desetu godišnjicu prvog izlaska obilježenu objavljivanjem de luxe jubilarnog izdanja.
Nije bez vraga kritičar Uncuta odvagnuo suprotne pojmove promišljajući o Air, iako je na kraja bez mnogo filozofiranja i konačnih odgovora zaključio kako je njihova glazba zarobila njegovo srce. I točka. Prije deset godina hip hop je ulazio na velika vrata, nu-metal je poslije grungea bio nova, brutalnija glazbena droga za široka mase. No, bilo bi krivo reći da je Moon Safari svoje mjesto pod suncem pronašao kao apsolutna iznimka. Te 1998. godine na tržištu je izašlo mnogo kvalitetne, sofisticirane glazbe. Deserters Song modernih psihodeličara Mercury Rev, Beck s akustičnim «Mutations», krhki trubadur Elliott Smith s «XO», Massive Attack s trip-hop crnjakom «Mezzanine», na kraju krajeva, i Madonna s atmosferičnim «Ray Of Light»…Ipak, i u tom društvu Moon Safari je stršio, bio najnježniji i najopasnije balansirao na tankoj žici između trivijalnog i pregnantnosti, između kiča i dobrog ukusa.
Zapravo, ono što ga je u bitnom razlikovalo od drugih nabrojanih glazbenih dosega iz te 1998. godine je činjenica da su njihove muze napajane iz gotovo općepoznatih korijena, a «Moon Safari je po svojoj konstrukciji, po svom senzibilitetu dolazio naizgled niotkuda. Bolje rečeno, napajao se iz dovoljno opskurnih (domaćih) izvora da je to anglo-saksonskoj publici bilo vrlo egzotično. I vrlo privlačno. 
Za početak, tu su Francuzi Space čija je euro-disco psihodelija na albumu Magic Fly na kraju sedamdesetih imala u Europi dobru prođu, ali pomalo kičaste melodije glazbe raspoloženja tada nisu uhvatile korijena, niti bile u zoni interesa kritike i zahtjevnije publike. Njihova je retorika bila slična one Aira; organska ritam sekcija, tada ultra moderni Moog i Korg analogni sintesajzeri i Vocoder za manipulaciju ljudskim glasom, stvarali su opuštajuću, sanjivu glazbu. Sedamdesetih je to možda zvučalo jeftino i sintetski, dvadeset godina kasnije, poslije Kraftwerka, new wavea, electra, synth popa i čega sve ne s voljom da pomjera granice, Air su poput čaja od kamilice pružali blagost i ugodu, analogna elektronika nudila je šarm prošlih vremena. Nadalje, Air su se oslanjali na domaću šansonjersku prošlost – prije svih na nepredvidivog i izazovnog Sergea Gainsbourga iz najupečatljivije faze (konceptualno djelo History de Melody Nelson), ali i na djela izvan Francuske slabo poznatih glazbenika kao što je Michael Polnareff ili kompozitor rane elektroničke glazbe Jean-Jacques Perrey. Nicholas Godin i Jean-Benoit Ducknel su s Airom, uza sve, kao obrazovani momci iz Versaillesa, bili poput europskih aristokrata i ulijevali povjerenje – djelovali su prepametno i prefino da bi svijetu podvaljivali profanu glazbu. Ako je njihov zvuk dao povoda da se na trenutke pomisli na kič, onda je to bio kič s ironijom dvojice Parižana dobrog ukusa. Retro štih Moon Safari albuma neodoljiv je i deset godina kasnije. Jednostavne melodije, prošarane reskim bas linijama, Wurlitzer električnim klavirom i silom analognih sintića, glasovima provučenim kroz vocoder u trenutku pojavljivanja dovoljno su odudarale od svega na sceni da jednostavno stvar nije mogla proći nezamijećeno. Taktički mudro, kad bi sami pjevali svoje skoro pa banalne tekstove, nisu se trudili biti Englezi, već zvuče kao Francuzi koji su kasno i ne u potpunosti svladali engleski jezik, što je samo pojačavalo dojam autentičnosti.
Moon Safari brzo i lako ulazi u uho, ali nije od onih djela koja brzo dosade. «Sexy Boy», «Kelly Watch The Stars» dali su riječi disco novo, dublje značenje, «All I Need» s predivnim glasom Beth Hirsch školska je lekcija iz komponiranja pop balade, instrumentali «La Femme D’Argent», «Talisman», «Ce Matin La» su glazba za liftove i robne kuće, ali takva da mnogi ne bi nikad poželjeli izaći iz lifta ili robne kuće. «Moon Safari» je plesna glazba na koju se ne može plesati, ultimativni chill-out album čija tiha vatra još gori. Naime neće ostati upamćen samo kao točka bez jučer i sutra u povijesti moderne glazbe; Moon Safari prouzročio je mini-revoluciju i inspirirao priličan broj novih snaga da uzmu retro sintesajzere u ruke. Spomenimo samo najočitiji primjer Engleza Zero 7 i Bent, da ne govorimo o tome da je na svim stranama svijeta more starijih bendova s downtempo i chill-out predznakom na neki način inducirano ostavštinom «safarija na mjesecu». U povodu desetgodišnjice izlaska ključnog Air djela EMI je dodao malo raskoši, složio tri diska u tvrde korice većeg formata i osim originalnih 10 pjesama, ponudio pet odličnih snimki uživo s radio stanica u verzijama bitno različitih od originala («Kelly Watch The Stars» u čvrstom gitarskom indie izdanju) te još pet demo i remiksiranih stvari. Treći disk je DVD s već viđenim sadržajem – jednosatnim dokumentarcem «Eating, Sleeping, Waiting And Playing» s prve velike turneje, te spotovima s prvog albuma.
