Prenosimo vam razgovor s našim glavnim urednikom Andrijom Ćurkovićem kojeg je vodio WOJCIECH PACUŁA, urednik utjecajnog poljskog HiFi časopisa High Fidelity. Ovaj razgovor je započet za vrijeme ovogodišnjeg high-end sajma u Münchenu i dovršen je krajem kolovoza 2022. godine. Članak je najprije objavljen originalno na poljskom jeziku da bi od ovog mjeseca isti bio dostupan i u izdanju časopisa namijenjenog globalnom tržištu na engleskom jeziku. Također, američki high end časopis Positive Feedback, s kojim High Fidelity surađuje, preuzeo je ovaj razgovor i za svoje čitatelje te ga objavio dodatno na svojim stranicama.
U nastavku objavljujemo hrvatski prijevod ovog razgovora:
HIGH FIDELITY – Interwiev 2022
Razgovor s urednikom – broj 35 / 2022
/ THE EDITORS je serija intervjua s urednicima audio časopisa iz cijelog svijeta – kako tiskanih, tako i online časopisa i portala. Počeo je 1. siječnja 2012., a dosad su objavljena 34 intervjua – ovaj ispod je broj 35. Cilj nam je približiti čitatelje ljudima koji se inače kriju iza proizvoda koje recenziramo. To je “TKO JE TKO?” specijaliziranog audio tiska. /
Nedavno je internetom i audio industrijom prostrujala vijest da se britanski časopis “Hi-Fi World” gasi nakon 32 godine. Kako je tada izvijestio Noel Keywood, njezin osnivač, izdavač i glavni urednik, rujansko izdanje posljednje je u njegovoj povijesti. Kako smo napisali, bila je to vrlo tužna vijest, ali i još jedan signal sve manjeg asortimana tiskanih časopisa. “Hi-Fi World” je bio jedan od rijetkih audio magazina koji nije bio dio tiskarskog konglomerata. Osim toga, od samog početka izdavao ju je njezin osnivač. Keywood je u izjavi za medije svoju odluku obrazložio na sljedeći način: Žao mi je što vas moram obavijestiti da časopis “Hi-Fi World” prestaje izlaziti nakon 32 godine. To je zato što je tvrtka kojoj časopis pripada – Audio Web Publishing Ltd. – postala nesolventna zbog gubitka prodajnih mjesta na glavnim ulicama, na željezničkim kolodvorima i zračnim lukama diljem svijeta tijekom pandemije Covida. Audio Web Publishing Ltd. poslovao je profitabilno do 2019., ali u ovoj situaciji to je nemoguće. (HIGHFIDELITYNEWS.pl, 27.09.2022.)
Ovom prilikom s ANDRIJOM ĆURKOVIĆEM, glavnim urednikom “Hi-Fi Media” razmijenili smo nekoliko riječi o internetu i tisku – i to ne slučajno. Magazin koji vodi Andrija je prije dvije godine, nakon 25 godina izlaženja u tiskanom obliku, preselio na digitalnu platformu. Kao što ćete pročitati u nastavku, razlozi su bili slični. No, baš kao i časopis “Positive Feedback”, koji je također dugo izlazio u tisku, uspio je materijalni svijet zamijeniti virtualnim. Više o “Positive Feedback” saznat ćete iz intervjua s njegovim glavnim urednikom Davidom W. Robinsonom → OVDJE.
Andrija Ćurković, glavni urednik magazina “HI-FI MEDIA” govori WOJCIECHU PACUŁI o transformaciji kao i svojim prvim glazbenim i zvučnim fascinacijama, audio u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj.
Recite nam više o sebi
Rođen sam 1964. u Zagrebu, Republika Hrvatska, koja je u to vrijeme bila u sklopu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pod komunističkim političkim uređenjem. Moj prvi interes za glazbu se pojavio krajem osnovne škole pod utjecajem pet godina starije sestre koja je u to vrijeme slušala albume Doorsa, Janis Joplin, Jimmy Hendrixa, King Crimson, Beatlese…, dok sam ja više naginjao prema čvršćem rocku kojeg su predvodili Led Zeppelin, Pink Floyd, Deep Purple, Black Sabath, Whitesnake, itd. Iako su vinili dosta kasnili od datuma službenog izlaska u državama zapadne Europe, bili su nam relativno dostupni za razliku od ostalih komunističkih zemalja u zemljama tadašnjeg istočnog bloka odnosno Sovjetskog Saveza. U tim teenagerskim danima imao sam želju svirati električnu gitaru. Uspio sam nabaviti jeftinu kopiju Stratocastera, ali nisam imao mogućnosti doći i do pravog gitarskog pojačala pa sam zbog “tehničkih razloga” i nedosljednog vježbanja nota na akustičnoj ubrzo odustao od ideje da postanem Rock zvijezda.
Glazbenu kompenzaciju sam ostvario u češćim odlascima na rock koncerte i slušanju radio stanica izvan područja Jugoslavije kao što je na primjer tada bila popularna stanica Radio Luksemburg. Imao sam sreće što sam se glazbeno razvijao u zlatno doba britanske glazbene scene krajem 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća kada su nastali mnogi glazbeni pravci i glazbenici koji su imali ogroman utjecaj na razvoj današnje modern glazbene scene. Veći dio tih izvođača su bili dostupni i na vinilima koje smo mogli kupiti u domaćim prodavaonicama ploča, a kad bi poneki sretnik uspio nabaviti i pojedinačne originalne naslove iz Velike Britanije tada bi se kompletno društvo taj vikend preselili kod njega na cjelodnevno slušanje.
Koji je bio vaš prvi audio sustav?
Moj prvi “Hi-Fi” sustav je bio Tosca 20 GP 5660 Stereo (na slici), gramofon s pojačalom (2 x 10W), odvojenim zvučnicima i mehanizmom za automatsko vraćanje gramofonske ručice nakon odsvirane ploče kojeg je proizvodila domaća kompanija RIZ-ELAK (Radio Industrija Zagreb).
Iako je tada u Jugoslaviji bilo moguće kupiti neka od renomiranih proizvođača Hi-Fi uređaja kao što su bili: Sansui, Kenwood, Marantz, Rotel, KEF, AR, JVC, Sharp…, nisu bili dostupni svim stanovnicima bivše države jer ste morali imati potvrdu o porijeklu deviza (strane valute). Naime, uređaji su se plaćali u stranoj valuti (uglavnom u njemačkim markama) dok bi se troškovi uvoza i carine plaćali u domaćoj valuti. Zbog toga ograničenja Hi-Fi su uglavnom mogli kupiti partijski dužnosnici za sebe ili za svoj krug poznanika. Situacija se nešto ublažila 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tadašnji partijski sustav omogućio kupovanje strane robe, te donekle liberalizirao privatni uvoz, i stanovnicima Jugoslavije koji su privremeno radili u zemljama zapadne Europe. Kako je moj otac radio cijeli svoj radni vijek u Zapadnoj Njemačkoj i tamo zaslužio mirovinu, imao sam porijeklo deviza.
Međutim, mene u toj ranoj fazi nije previše zanimao Hi-Fi jer sam bio zadovoljan sa spomenutim gramofonom a glazbu s radio stanica sam snimao na kazete pomoću Philipsovog radio-kazetofona. Kao teenagera su me više zanimali odlasci na koncerte nego ideja da sjedim kod kuće i sam slušam ploče.
Međutim, pred kraj srednje škole, dobar prijatelj je za vrijeme ljetnih praznika dobio od tate na poklon, također radnika na privremenom radu u Njemačkoj, Technics HiFi sustav koji se sastojao od integriranog pojačala, kazetofona i tunera te Visaton two-way bookshelf zvučnika koji je došao u kit obliku za samograditelje. Ako se dobro sjećam, integrirano pojačalo je koštalo tadašnjih 450-500 njemačkih maraka. Prvo slušanje smo imali s Visaton zvučnicima spojenim na pisaćem stolu, bez kutije. To mi se nije svidjelo. Pa moj Philips radio kazetofon je bolje svirao, a koštao je samo djelić cijene koju je on dao za ovu Technics liniju. Prijatelj me je uvjeravao da će svirati puno bolje kad napravi zvučnu kutiju i kad u nju stavi Visaton drivere. Čuo ih je sastavljene u dućanu u Münchenu. Dobro, idemo i to probati. Ponudio sam se da mu pomogne oko izrade. Nakon par dana piljenja i lijepljenja sastavili smo kutiju u koju smo ugurali zvučničke jedinice. Sve je bilo spremno za prvo slušanje. Bang!
U njegovoj učeničkoj sobi od nekih 9 m2 zvučnici su nas prikovali uza zid. Podigli smo potenciometar do pola (12 sati) i Technics je isporučio glasan, snažan i moćan zid glazbe koju do sada nismo doživjeli. Wow! Ma kakav Philips radio kazetofon ili moja Tosca gramofon s vlastitim zvučnicima. Taj dan sam zagrizao u “HiFi jabuku” te krenuo u potragu za dobrim zvukom, potraga koja još uvijek traje. Interesantno u svemu je što je taj moj prijatelj još uvijek vlasnik te iste Technics linije i bez ikakve želje da bi ju promijenio za nešto novo i modernije.
Stečeno iskustvo kod izrade Visaton zvučničke, zainteresiralo me je da i sebi napravim neki DIY zvučnik. Tada je u Jugoslaviji postojao vrlo popularan časopis u kojemu su se objavljivali različiti projekti samogradnje i popravaka svega što je potrebno za jedno kućanstvo, a među njima su ponekad bili i projekti HiFi zvučnika na bazi Dynaudio zvučničkih jedinica koje su se tada mogle naručiti iz tvornice u Danskoj. Nakon što sam sebi napravio prvi par zvučnika, dobio sam nekoliko upita da napravim i njima pa sam započeo na svojem tavanu mini proizvodnju. Nakon nekog vremena uštedio sam dovoljno novca da si kupim svoju prvu ozbiljniju HiFi stereo liniju, naravno da je bio Technics. Sredinom 80-tih počeo sam studirati fakultet strojarstva u Zagrebu pa više nisam imao vremena za izradu DIY zvučnika, a počela su me zanimati i gotova, komercijalna rješenja.
Prigodom jednog druženja s mojim HiFi prijateljima netko je spomenuo britanskog proizvođača zvučnika Rogers i jako ga je nahvalio. Nije ih on čuo u živo, ali mu je tako rekao brat koji je bio u kratkoj posjeti rođaku u Njemačkoj. Te zvučnike nije imao taj njegov rođak nego ih je brat slučajno čuo prvi put u nekom malom HiFi dućanu u kojeg je ušao glumeći kupca dok je vani padala kiša. Osim zvuka koji mu se svidio, bratu su u dućanu rekli da Rogers ima britanski zvuk. Kakav sad britanski zvuk? U Njemačkoj? Nismo ga ništa razumjeli. Naknadno smo saznali da se radilo o modelu Rogers Studio 1 jer smo dobili pismo od njegovog rođaka s kopijom testa iz nekog audio časopisa gdje je zvučnik dobro ocijenjen. Zaljubio sam se u tekst i odlučio sam da ću ih jednog dana sebi kupiti.
Priliku da ih kupim sam dobio nakon par godina kada je moj otac odlazio u mirovinu, krajem 80-tih. Tada dolazi do važnosti ona privilegija o porijeklu deviza uz dodatnu pogodnost što su radnici / povratnici u Jugoslaviju mogli iskoristiti svoju povlasticu manjeg plaćanja carine kod uvoza robe. Rekao sam sebi sada ili nikada. Prodao sam svoju staru Technics liniju, dva ljetna mjeseca proveo na gradilištu radeći grube fizičke radove, čak sam skije i skijašku opremu prodao kako bi si mogao kupiti Rogers zvučnike i novi HiFi. Srećom, stigla je nova verzija – Studio 1a. Ostatak novog sustava su činili: Yamaha C60/M60 pre/power, Denon DP-45F DD gramofon i Nakamichi RX-505 kasetofon.
Cijela ova priča oko Rogersa je za mene imala veliki značaj jer sam slučajno, na neki “šašav” način odabrao zvučnike koji su u mojoj percepciji zvuka odredili temeljne postavke što je kvalitetna reprodukcija. Od tada je prošlo dosta godina i moja slušna iskustva su se širila te dodatno modelirala, ali mogu reći da je moje osnovno ishodište ono što bi se nekad nazvalo “Britanski zvuk”.
A onda se Jugoslavija raspala…
Da, mogao bih nazvati ovaj dio: “Distribucija audio opreme i rat”.
1989. godina u Jugoslaviji je ekonomska situacija bila vrlo loša, krajem godine inflacija je dosegnula nevjerojatnih 2.679 % godišnje, pa je tadašnja nova savezna vlada pokušala napraviti promijene koje bi poboljšale ekonomsku situaciju. Međunarodni monetarni fond je prihvatio plan oporavka i već u prvoj polovici 1990. godine su bili vidljivi prvi elementi oporavka. Jedna od novih mjera je bila i mogućnost privatizacije poduzeća čije su dionice njihovi direktori i radnici mogli otkupljivati po velikim popustima. Za državu s još uvijek komunističkim uređenjem ovo je bila velika promjena. Liberalizacija ekonomije je omogućila i mogućnost privatnog ulaganja pa su se početkom 1990. godine počele otvarati brojne privatne male trgovačke tvrtke. Uvidjevši mogućnost da se sa svojim HiFi hobijem mogu početi baviti i profesionalno osnovao sam u lipnju 1990. tvrtku za distribuciju audio proizvoda. Prvi brand kojeg sam preuzeo u distribuciju bio je naravno Rogers.
Osim mene, nekoliko mjeseci ranije su krenule s radom još dvije privatne tvrtke koje su bile fokusirane na distribuciju audio proizvoda – Media Audio (Mr. Tonci Dumicic – Split) i Kuzma Audio (Mr. Franc Kuzma – Kranj). Nas troje smo bili prvi “HiFi privatnici” u bivšoj Jugoslaviji.
Iako su se politički odnosi i međunacionalne tenzije u Jugoslaviji počele ubrzano komplicirati, posao s prodajom Rogers zvučnika krenuo je dobro sve dok krajem lipnja 1991. godine Jugoslavenska narodna armija (JNA) nije vojno intervenirala u Sloveniji, a ubrzo u kolovozu otvoreno stala na stranu Srbije u njenom napadu na Vukovar i Hrvatsku. Počeo je rat za Hrvatsku nezavisnost koji je završio krajem 1995. godine. Prve dvije godina rata su bile vrlo teške, tada je HiFi mirovao. Druge dvije su imale učestalija razdoblja primirja kada se pokušalo živjeti “normalno” pa je i moj HiFi posao bio donekle aktivan. Oslobođenje Hrvatske i završetak rata donio je pozitivnu energiju te vratio nadu u bolju budućnost. To je za mene bio početak moje nove faze, pokretanje HiFi časopisa.
Kako ste pokrenuli HiFi Media i kako? Je li to mjesečnik ili nešto drugo? Tko je izdavač?
Ideja za pokretanjem časopisa došla je neposredno nakon što sam pokrenuo zagrebački Hi-Fi sajam u listopadu 1994. godine. Iako smo još bili pod okupaciji 1/3 hrvatskog teritorija i u ratu, život je u periodima primirja nastojao biti normalan što mi je dalo poticaj za organizaciju HiFi sajma. Održan je u najluksuznijem hotelu Esplanade u Zagrebu i bio je veliki uspjeh. Nije bio veliki po broju izlagača, ali broj posjetitelja je bio rekordan. Logično pitanje nakon tako velikog uspjeha je bilo – “Je li došlo vrijeme za pokretanje domaćeg HiFi časopisa?”
Podržan od nekolicine distributera i kao potpuni amater u izdavačkoj djelatnosti krenuo sam u nepoznato, ali s jasnim ciljem što želim napraviti – časopis za HiFi entuzijaste s kvalitetnim prilogom o glazbi. Mislio sam da će projekt brzo zaživjeti jer mi se sve činilo poprilično jednostavno, ali ipak nije bilo tako. Trebalo mi je dvije godine da pronađem suradnike, naučim pravila izdavaštva i osiguram financijska sredstva jer tiskanje časopisa košta, poprilično košta.
Krajem 1995. godine posljedice rata su bile jako prisutne što se najviše osjetilo na financijskom tržištu, banke nisu imali prevelikog interesa da bi pomogle u financiranju ovakvog projekta. Informacija o pokretanju magazina je bila već puštena unutar audiofilske zajednice i nakon toga za mene nije bilo povratka. Odlučio sam financirati projekt vlastitim sredstvima.
OK, imam koncepciju časopisa, grafičku pripremu, nešto početnog kapitala i sad nedostaju još jedino kvalitetni autori koji se razumiju u HiFi, a sposobni su to svoje znanje i prenijeti na papir. Mislio sam da će i to biti jednostavno riješiti, ali sam se prevario.
Nekolicina starijih novinara koji su povremeno o HiFi temi malo pisali u revijalnim prilozima dnevnih novina postavljali su mi prevelike i, u tom trenutku, nerealne zahtjeve, tako da sam ih bio prisiljen odbiti te naći drugačije rješenje.
Kolega Danko Šuvar (naš tehnički urednik – op.ur.) tada je već par godina živio u New Yorku gdje je studirao elektrotehniku, a kao glazbenik (bubnjar) te zaljubljenik u HiFi odmah je pristao na suradnju. Inače, nas dvoje smo se prvi put upoznali 1991. kada je došao kod mene u dućan poslušati Rogers LS4a bookshelf zvučnike koji su ga svojim zvukom preobratili u hard core audiofila.
U isto vrijeme u Rogers-u je tada bio zaposlen kao direktor marketinga Douglas Floyd Douglas, vrhunski novinar i PR stručnjak, dobitnik više novinarskih nagrada u Velikoj Britaniji za članke iz profesionalne, studijske elektronike, a povremeno je pisao i za britanski audio časopis HiFi World. Osim poslovnog odnosa, nas dvojica smo postali i privatno jako dobri prijatelji što je rezultiralo njegovim prijedlogom da objavljuje u časopisu svoju kolumnu iz Londona, u kojoj bi pisao o zanimljivim događajima ili proizvodima. Također, preko njega smo imali pristup svim tekstovima koji su se pojavljivali u časopisu HiFi World i mogućnost na njihovo preuzimanje i objavljivanje u našoj publikaciji ako iskažemo takvu želju. Prostor za kolumnu je dobio i kolega Šuvar čime smo pokrili tada dva najvažnija grada (London i New York) s našim dopisnicima. S njihovim kolumnama, magazin je djelovao poprilično ozbiljno i profesionalno. No, i dalje nam je nedostajao određeni broj autora. Douglas mi je predložio da razgovara i predloži tadašnjem uredniku britanskog časopisa HiFi News & Record Review, Steveu Harrisu da po svakom broju preuzmemo i objavimo neki test iz njihovog aktualnog izdanja. Ta ideja mi se svidjela. Suradnja bi nam olakšala izradu svakog broja, dobili bismo na važnosti cijelog projekta kod naših čitatelja, a imali bi pristup testovima uređaja kojih možda i nema kod nas u distribuciji. Dogovoreno je da se s njim sastanem i razradimo sve detalje oko suradnje u New Yorku, 1996. godine, gdje se krajem svibnja u luksuznom Waldorf-Astoria hotelu održavao AV sajam u organizaciji utjecajnog američkog High End časopisa Stereophile.
Na sajam u NY sam došao s kolegom Šuvarom i pripremljenim promo letkom o pokretanju časopisa u Hrvatskoj. Na moje iznenađenje, razgovoru sa Steveom Harrisom pridružio se i John Atkinson, tadašnji urednik časopisa Stereophile, kojemu je informacija da se pokreće HiFi časopis u zemlji koja je netom izašla iz brutalnog rata bila vrlo fascinantna i zanimljiva. Dobivši potporu od oba urednika tada najcjenjenijih HiFi časopisa na svijetu, vratio sam se u Hrvatsku da dovršim domaću potragu za stalnim suradnicima i da prvo izdanje časopisa Hi-Fi ugleda svjetlo dana.
U to vrijeme sam se povremeno družio s nekoliko mlađih audiofila, entuzijasta dobrog sluha i mojih bivših kupaca pa sam im ponudio da budu recenzenti u HiFi časopisu koji se osniva. Svi su prihvatili i ubrzo je osnovana jezgra redakcije od kojih većina i danas piše za magazin.
Od prvog broja sam želio da časopis pokrije sve teme iz potrošačke elektronike koje bi mogle zanimati čitatelje. Osim HiFi uređaja, odmah smo posvetili i testiranju video uređaja (CRT televizori i VHS rekorderi) te recenzijama filmskih izdanja (VHS kazete), no ovo područje kućne potrošačke elektronike ostvarilo je veliki porast interesa kod čitatelja tek pojavom DVD medija, televizora s ravnim ekranom i surround zvuka.
S obzirom na moju veliku strast prema glazbi i filmu, časopis je tematski od početka bio sastavljen iz tri cjeline: AV tehnologija – glazba – film. Za razliku od HiFi područja časopisa, glazba i film su imali drugačiju težinu pa sam za pisanje tih članaka pokušao angažirati najbolje novinare do kojih sam mogao doći u Hrvatskoj. Mislim da sam u tome poprilično uspio i da su naši čitatelji u posljednjih 25 godina imali priliku čitati vrlo kvalitetne tekstove o glazbi i filmu. Taj dio časopisa nam je izuzetno važan jer nam proširuje čitanost izvan audiofilske zajednice i održava visoki postotak čitanosti nakon što prosječni konzumenti kupe svoj novi HiFi ili Home Theatre sustav.
Časopis je pokrenut u formi mjesečnika i taj ritam smo zadržali do prije nekih 7-8 godina kad su počela manja pa vremenom sve veća odstupanja od zadanih mjesečnih rokova. Razlog tomu je što smo postali sve kompleksniji magazin s mnogo velikih tema u sve tri kategorije rubrika, a u isto vrijeme kolege imaju sve manje vremena uz svoje svakodnevne obaveze na poslu kao i sa svojim obiteljima. Želio bih napomenuti da svi autori koji sudjeluju u kreiranju magazina hifimedia surađuju kao vanjski suradnici. Za mene je svako izdanje izazov jer trebam povezati u približno istom vremenskom roku bar deset autora koji će imati slobodnog vremena da recenziraju, napišu i predaju svoje tekstove na vrijeme kako bi zaokružili broj. Ponekad sam znao u šali reći – “izlazimo u javnost samo onda kad imamo što pametno i za napisati.”)
Iako ovaj način rada zna biti poprilično stresan za mene, drago mi je što smo prepoznati kod čitatelja kao neovisni medij čije su recenzije maksimalno transparentne i imune na bilo koje marketinške aktivnosti ili neku “uredničku politiku”. Potvrda toj predanosti transparentnosti i neovisnosti magazina je naša suradnja s vrlo utjecajnim američkim internet high-end magazinom Enjoy the Music (www.enjoythemusic.com) koja datira od 2012. godine i članstvo u Association of International Audiophile Publications (AIAP) gdje smo mi jedan od jedanaest osnivača. AIAP (www.aiap-online.org) je osnovano ove godine i okuplja renomirane časopise koji se pridržavaju pravila da objaviljivanje reklame u članicama udruženja nikako nisu povezane s ishodom recenzija tih proizvođača / oglašivača.
Naše aktivnosti kao audio/video magazine u proteklih 25 godina se nisu zadržale samo na HiFi području nego smo pravovremeno pratili razvoj i ostalih segmenata potrošačke elektronike kao što su: dolazak DVD-a, SACD vs DVD-A, rat formata Blu-ray i HD DVD, LCD i OLED televizori, HDTV, 4K, iPod i MP3 glazba, audio streaming..
Također, prisustvovali smo na svim važnijim sajmovima u svijetu: CES, IFA, High-End München (prije Frankfurt), ISE i (pred COVID) press konferencijama vodećih proizvođača potrošačke elektronike (Samsung, LG Electronics, Philips, Panasonic,…). Na kraju, dva puta (2009. i 2016.) sam bio izabran kao sudac za dodjelu nagrade CES Innovation Awards.
Zašto ste se prebacili na web izdanje magazina?
Prelazak na potpuno digitalni oblik magazina je uvjetovan ponajprije ekonomskim razlozima. Naime, od početka Covid-19 pandemije povećali su se osjetno troškovi papira i tiska, nastali su problemi s distribucijom magazina u fizičkom izdanju a i veliki broj domaćih audio distributera zbog krize su otkazali marketing. Ne želim svu krivnju prebaciti na Covid jer pad marketinga u tiskanom izdanju krenuo još od 2018. godine kada su domaća predstavništva proizvođača televizora (Samsung, Philips, LG, Panasonic..) drastično smanjili marketing dok su neki od njih potpuno ukinuli budget za marketing u print izdanjima.
Napuštanje tiskanog izdanja nakon 25 godina za nas je bila teška i poprilično emotivna odluka, ali smo se na nju morali odlučiti jer ga ja više u postojećem obliku nisam mogao sam financirati. U tom period prelaska na potpuno digitalno sučelje nastavili smo raditi nova izdanja magazina kao što bi bilo da on ide u print, sa svim stalnim rubrikama i tematskim blokovima po kojima smo poznati i prihvaćeni među našim čitateljima samo što će sada biti dostupan u hi-res PDF formatu. Posebnost našeg načina distribucije svakog izdanja magazina je ta da ga dajemo na besplatno preuzimanje. Nismo bili uvjereni da bi uvođenje minimalne pretplate imao efekta na našem tržištu. Vjerujemo da smo na takav način zadržali sve svoje dosadašnje čitatelje i pobudili interes nekih novih kojima nisu primarne HiFi teme, ali imaju interes za našim izvrsnim člancima koji pokrivaju glazbene i filmske teme.
Imali smo imperativ da magazin mora opstati na tržištu i sada nakon dvije godine čini mi se da smo na dobrom putu da uspijemo u tome jer vidimo da se čitateljska publika povećava kao i interes tvrtki za marketingom na našim digitalnim platformama.
Koje su prednosti, a koje slabosti web i papirnatih izdanja časopisa?
Osobno ću uvijek dati prednost tiskanom magazinu jer sam vizualni tip i važan mi je grafički izgled članka kojeg čitam na papiru za razliku od web prikaza koji ima dosta ograničenja. Print izdanje je čitatelju uvijek fizički dostupno na dodir, materijaliziran je i intimniji medij, dok web više djeluje kao polu java, prisutno a opet nematerijalizirano. Gašenjem ekrana informacije postaju nedostupne, nema malih rituala, nema atmosfere i nema osjećaja materijalne vrijednosti pročitanog. Možda sam u ovome previše subjektivan i nostalgičan za svojim projektom koji je bio prisiljen otići u drugu dimenziju postojanja. Očigledna prednost digitalnog (web) magazine je njegova velika mogućnost penetracije na tržište među čitatelje jer se zaobilazi kanal novinske distribucije što je često malim i specijaliziranim magazinima usko grlo na putu do čitatelja. Što se tiče brzine objavljivanja aktualnih vijesti, web je u ovom trenutku nenadmašan. Također, mnogi naši mlađi čitatelji ne vide nikakvu problematiku s čitanjem duljih članaka na ekranu računala ili mobitela tako da mi od ove godine sve svoje aktivnosti preusmjeravamo i prilagođavamo se zakonitostima web-a i socijalnim mreža. Osnovni problem za poslovanje izdavača u digitalnom obliku je monetiziranje sadržaja jer je većina čitatelja navikla da on-line sadržaj dobiva besplatno. Taj problem kod tiskanog izdanja nije postojao.
Što mislite o budućnosti audija – što je loše, a što dobro u našem svijetu?
Mislim da je glavni problem današnjeg audija što je on otišao u svoju krajnost. Kad pogledam današnje high-end proizvode postavim si često pitanje za koga su ti uređaji rađeni, što je smisao da neki uređaj (pojačalo, zvučnik, DAC…) košta 30.000, 50.000 ili više od 100.000 EUR? Da li na takav način getoiziramo dostupnost vrhunskih uređaja i koliki je udjel u cijeni takvih proizvoda stvarni razvoj novih tehnologija ili samo lakši način stjecanja velikog profita za kupce luksuznih roba? Ne bih želio da me krivo shvatite, uvijek će biti kupaca za top proizvode ali davanje fokusa često samo na takve uređaje nisu produktivni za cijelu audio zajednicu. Reakcije posjetitelja posljednjih godina nakon što su posjetili zagrebački Hi-Fi sajam bile su obeshrabrujuće jer su mogli vidjeti samo skupe sustave koje nikada neće moći sebi priuštiti. Po uzoru na svjetske trendove i domaći distributeri izlažu uglavnom samo najbolje iz vlastite ponude u stilu – veče, jače i skuplje. OK, oni su svi vrhunski trgovci, vjerojatno znaju što rade samo se onda ne bi trebali čuditi kad više nemaju priliku vidjeti novo lice u vlastitom dućanu. Bojim se da mlađe generacije neće privući na takav način da jednog dana kupe i neki bolji (i skuplji) proizvod. Dobra strana današnjeg audija je jednostavna distribucija glazbe kroz više različitih digitalnih platform što je dovelo do revolucije slušanja. Dostupnost glazbi (bez obzira na njenu kvalitetu) je po meni možda sjeme za budućnost da se HiFi kao hobi ili nekome posao od kojeg živi ne ugasi jer će iz milijardi mladih koji glazbu slušaju u pokretu poželjeti neki svoj stacionarni audio sustav.
Kakve izvore zvuka koristite – datoteke, diskove ili ploče? I zašto?
Slušam diskove (CD/SACD) zbog jednostavnog rukovanja, zbog zvuka koji mi se sviđa, navike, zbog toga što su fizički u mojoj prostoriji i jer ponekad volim pročitati popratnu knjižicu koja dolazi uz disk. Nisam se još odlučio na slušanje glazbe pohranjene u digitalnom obliku na HDD ili preko neke streaming platforme. Možda sam samo lijen da si radim novu arhivu. Osim mene i kolege Šuvara, svi drugi u redakciji uglavnom koriste taj oblik reprodukcije. Posjedujem manju kolekciju vinila nakon što sam imao 2-3 analogne faze i sad sam u razmišljanju da si možda ponovno kupim gramofon. Jako volim zvuk gramofona, ali nisam često imao strpljenja prekidati slušanje i okretati gramofonsku ploču sa strane A na B. Možda sad dolazi vrijeme za gramofon kad polako ulazim u zrelije godine i oslobađa mi se dodatno vrijeme samo za sebe.
Je li akustični tretman temeljen na DPS-u dobar izbor?
Akustika prostorija u kojima se reproducira glazba je na žalost često zanemarena od strane audiofila što je poražavajuća činjenica kad se uzme u obzir koliko njihovi bolji HiFi ili high-end sustavi koštaju. Iz mojeg dugogodišnjeg iskustva znam da većina audiofila ne koriste akustički tretman slušaonica ili ako ga kojim slučajem ipak rade tada se to napravi poprilično površno i neprofesionalno. Moj savjet kupcima je uvijek bio da ako nemaju solidnu akustiku vlastite prostorije da se odluče za kupnju jeftinijeg HiFi sustava nego što su mislili jer će si napraviti manje štete s obzirom na uloženo/dobiveno. Današnja DSP rješenja su izuzetno dobra i svakako su neophodna u sustavima kućnog kina gdje rade fantastični posao. Ako se koristi umjereno, DSP može biti od pomoći i HiFi sustavima koji se nalaze u akustički neadekvatnoj prostoriji. Međutim, za najbolju reprodukciju glazbe bi još uvijek dao prednost dobroj geometriju sobe i pasivnom akustičkom tretmanu s mjernim predloškom.
Imate li kakvih razmišljanja o situaciji MQA u odnosu na FLAC (ili WAV)?
Za sada nemam neko mišljenje o MQA vs FLAC (or WAV) jer ne koristim digitalne datoteke za reprodukciju. Moje kolege su neko vrijeme intenzivno uspoređivali formate i došli su do zaključka da će primarno slušati glazbene zapise kao FLAC datoteke.
Što mislite o audio svijetu nakon COVID ere?
Osim problema što je Covid napravio u sustavu distribucije audio proizvoda i repro materijala i što je poremetio tokove poslovanja kakav smo imali prije pandemije napravio je i neke dobre stvari. Jedna od njih je da se u vrijeme izolacije interes za stereo reprodukciju povećao i da su se audio sustavi u prosijeku kupovali više nego što je to bilo u prethodnom periodu. Nadam se da je vrijeme restrikcija i izolacije zbog Covida iza nas jer mislim da svjetska populacija i ekonomija ne bi izdržala još jednu dvogodišnju torturu.
Recite nam 10 svojih omiljenih albuma i recite nam ukratko zašto ovi naslovi.
Nemam neku listu svojih 10 omiljenih albuma, osim što imam dva izvođača iz svoje mladosti koje mogu uvijek slušati – Pink Floyd i Led Zeppelin. Dosta slušam klasičnu glazbu, pogotovo kada ništa ne radim i želim se samo opustiti, a manje jazz i to uglavnom jazz standarde. Ono što obično radim svaki dan dok sam u uredu ili dok vozim auto je slušanje FM radija. Možda zvuči paradoksalno u današnje vrijeme, ali lokalni studentski FM radio ima odličan odabir glazbe raznih smjerova pa mi je zadnjih godina postao jedan od izvora informacija što se zanimljivo pojavilo na svjetskoj glazbenoj sceni ili kao podsjetnik na neke izvođače i pjesme na koje sam vremenom zaboravio. Iako kod kolega iz glazbene redakcije često pronađem odlične preporuke za nekog novog izvođača ili album, slušanje radio stanica s uključenom Shazam aplikacijom na mobitelu mi pruža istinsko zadovoljstvo otkrivanja. Dok završavam s pisanjem odgovora za ovaj intervju na radiju svira Fiona Apple – Rack of His s albuma “Fetch The Bolt Cutters”, a malo ranije i The Strokes – Ode To The Mets s albuma “The New Abnormal”. Oba izdanja su bila u vrhu i naše ljestvice najboljih albuma u 2020. godini. Zatim si u sljedećih pola sata bilježim pjesme: Courtney Barnett – Before You Gotta Go, Dub War – Prisoner, Unkle – Safe In Mind, Dry Cleaning – Leafy i Wet Leg – Chaise Longue koji su upravo objavili svoj odlični album prvijenac istog naslova. Kod uspoređivanja kvalitete pojedine audio uređaje koji me zanimaju oslanjam se naravno na provjerene glazbene naslove koji jamče kvalitetu reprodukcije iako me većina “popularnih audiofilskih izdanja” polako iritiraju jer sam ih čuo nebrojeno puta na mnogim audio demonstracijama i HiFi sajmovima u posljednjih 32 godine. Samo jedan audiofilski CD koji mi nije još dosadio je test CD kojeg sam izdao i besplatno poklonio našim čitateljima uz primjerak časopisa za Božić u prosincu 1997. godine.
Test CD je uključivao odabrane naslove iz produkcije Dorian Recordings, Pope Music i Sheffield Lab s kojima sam u to vrijeme imao suradnju. Ako će vaše čitatelje zanimati, ovo je popis naslova i albuma:
1. Pierre Attaingnant: “Pavane” & “Branle gay” (Dorian Recordings, DOR-90225)
2. Anonimni: “Greensleeves” (Dorian Recordings, DOR-90126)
3. Walter Piston: “Polka Finale” (Dorian Recordings, DOR-90224)
4. Amadeo Roldan: “Ritmicas 5” (Dorian Recordings, DOR-90245)
5. Rodion Konstantinovich Shchedrin: “Scene (part)” (Pope Music, PM-1002-2)
6. Valery Gavrilin: “Grand Waltz” (Pope Music, PM-1015-2)
7. Lori Lieberman: “One Thing” (Pope Music, PM1001-2)
8. Michael Ruff: “Lover’s Mask” (Sheffield Lab., CD 35)
9. Pat Coil: “Sierra Highways” (Sheffield Lab., CD 10031-2F)
10. Harry James & His Band: “Caravan” (Sheffield Lab., 10057-2G)
Ove kompozicije već toliko dobro poznajem da s njima donosim konačno mišljenje o nekom proizvodu.