Već duže vrijeme pomalo promatram potpuno uspavanu kolekciju vinilnih ploča koje sam sakupio u proteklih 35 godina. U jednom trenutku većinu ploča sam rasprodao i potpuno se okrenuo stvaranju kvalitetnog audio sustava s primarnim digitalnim izvorom zvuka uz obećanje samom sebi da ću ponekad poslušati pokoji meni vrijedan vinil.
Činio sam to počesto smatrajući to nekom malom obavezom i užitkom, ali iz raznoraznih razloga nikad dovoljno ili sustavno. Tako sam nedavno odlučio u pogon staviti neki od gramofona koji su također preostali u kolekciji, ali nekako nisam imao volju buditi starog Thorensa 160 ili legende tarnog pogona iz Lenco svijeta. Ipak, zima je, a starci trebaju svoj mir. Na pamet mi je palo da u cijeloj karijeri nisam imao kvalitetniji Direct Drive gramofon i tu je nekako začela ideja o integraciji koja inkorporira takav pogon, ali sam za uvjet postavio još nekoliko sitnih detalja. Prvenstveno sam želio konstrukciju bez plastičnog kućišta, ugrađenih pojačala, ali s ponešto prostora za male preinake i naravno cijenu “budget” ranga. Svjestan da će digitalija i dalje ostati okosnica sustava zanimao me mali radnik s kojim nemam problem reproducirati ploče koje su se previše okretale i za čije brazde ne odgovaram. Gledati vrhunsku konstrukciju sa skupom iglom koja se penje po jarugama, kanalima i neuklonjivoj prašini po dnu bilo bi bolno i neodgovorno. Ali i s tim izdanjima kanio sam biti bezbrižan i ovisno o raspoloženju priuštiti samom sebi mali vremeplov u doba u kojima sam tek učio o glazbi, ali i memento onima koji su me u mom hobiju podupirali u doba dok nisam imao nikakvih prihoda. Zato sam se okrenuo čitanju, istraživanju i napokon pronašao model koji zadovoljava gotovo svaki postavljeni uvjet. Onkyo CP-1050 je uz sve posjedovao i izgled slavnih prethodnika i barem na papiru bio je sve što sam u ovom trenutku mogao poželjeti.
Baza gramofona izrađena je od MDF-a solidne debljine i već na prvi pogled i kuckanje po kućištu djelovala je solidno i kvalitetno izrađenim komadom konstrukcije koji je u ovakvoj konstelaciji gotovo krucijalan. 12-polni DC motor bez četkica u radu je miran i precizan, a uz korištenje već notornog “Quartz-lock” sustava i “Low Torque” pogona nema problema s prenošenjem buke i vibracija na osnovnu konstrukciju i dalje prema ručici i zvučnici gramofona. Nadalje, konstrukcija se može pohvaliti i s odlično izrađenim tanjurom od lijevanog aluminija koji dolazi u kombinaciji s mekanim i debelim gumenim matom koji i sam služi kao zaštita od vibracija, ali i čuvar površine ploče u vrtnji.
Ručica je klasičnog “S” dizajna i dužine 230 mm s doista dobro izvedenim kardanskim ležajevima koji čuvaju njezin položaj i prosječno nježnim i preciznim liftom. Velika većina cijenom prilagođenih zvučnica neće imati problema u interakciji, a s gramofonom dolazi model tvrtke Audio-Technica koji je možda i najslabiji dio integracije. Ipak, uz malo truda i pažljivog podešavanja “Anti-skating” utega mogu se dohvatiti dobri rezultati. Ručica ne nudi VTA podešavanje.
Onkyo CP-1050 posjeduje i pozlaćene RCA konektore i odvojivi kabel za struju, a u kompletu dolazi i akrilni poklopac koji se po želji može i skinuti. Napominjem da gramofon nema ugrađeno pretpojačalo (phono) i da je potrebno uključiti ga u primjerene ulaze na pojačalu koje posjeduju takav ulaz ili nabaviti vanjsko pretpojačalo. Brzine koje gramofon nudi su standardnih 33,3 i 45 okretaja, a na donjoj plohi su antirezonantne nožice sa stvarno upotrebljivim podešavanjem visine.
Način testiranja
Kao pretpojačalo za gramofon nakon nekoliko priručnih modela koristio sam jeftino, no izvanredno Rega MINI A2D koje me, iako jeftino, oduševilo snažnim, punokrvnim, uvjerljivim zvukom u kojem nije nedostajalo ničeg krucijalnog. Za potrebe ovakve konfiguracije gotovo i ne mogu zamisliti boljeg partnera. Unutar malog kućišta osim odlično zvučeće osnovne elektronike Mini A2D nudi i USB izlaz s kojim se po želji može spojiti i s računalom i jednostavno odraditi digitalizacija kolekcije ploča. U toku testiranja promijenjeno je nekoliko zvučnica i interkonekata, no više o tome u slušnom testu. Osim vage za kontrolu pritiska igle i testne ploče za inspekciju kvalitete podešenoga nije bilo nikakvih dodatnih alata koji bi bili potrebni za početak rada. S otpakiravanjem i podešavanjem parametara nije trebalo niti pola sata za početak testiranja. Naravno, motor je prethodno ostavljen na vrtnji skoro 24 sata i moram priznati da ga to nije nimalo potreslo. Kućište je ostalo hladno, a sam motor tek mlak. Idemo s prvom pločom…
Slušni test
Već duže vrijeme imam potrebe poslušati izvanredno drag album “Come Taste the Band” koji je u Deep Purple diskografiji pomalo zabačen, no iako laganiji za slušanje i bez prominentnijih trenutaka fino je produciran i odlično je poslužio za prvi uvid u zvuk gramofona. Zvuk je u cjelini bio bogat, pun supstance, dinamičan, ali pomalo zatvoren. Detalja je bilo dovoljno, dok se prostor u širinu može ocijeniti dobrim, kao i dubina i definicija bas područja. Slično je bilo i s drugim glazbenim predlošcima. Prvo zaustavljanje i promjena zvučnice. Sada je na gramofonu legendarna Shure M95ED koja je donijela mnogo više detalja, produbila zvuk i znatno ga pomaknula prema slušaču. Na live albumu Pink Floyd “Pulse” izvanredno se osjetila dinamika, statura i atmosfera živog nastupa s odlično povezanom slikom kojoj se nije moglo mnogo toga zamjeriti. Nešto manja dinamika, pomalo dodane topline i atraktivnosti, te nestabilnost rubova prostora zamjerke su koje se upućuju već mnogo skupljim uređajima. Posebno je dojmljivo bilo čuti vokale (Jane Birkin) koji su imali prirodan karakter, ali i mnogo kvaliteta u smislu volumena, prostornosti i laganog prizvuka vinilnog izvora zvuka kojeg je teško definirati, ali je notoran. Mislim da nema audiofila koji bi i zavezanih očiju smatrao da sluša digitalni izvor zvuka i kada bismo apstrahirali malo “krckanja” starog crnog vinila.
Napokon je došlo i vrijeme izvući i posljednju zvučnicu koja je bila pri ruci. Grado Gold je svakako najbolji izbor i kombinacija naglašene analogne arhitekture zvuka, dojmljive prezentacije detalja i dinamike s kojom se prethodna dva modela nisu mogla natjecati. Nestalo je u zvuku ponekad prenaglašene topline (Shure), a prostor je pridobio još volumena i stabilnosti. Ivan Davis je svirajući glazbu Liszta i Schumanna na doista zanimljivoj snimci bio jasan u svakom tonu, detaljan i prepun harmonika i zvukova koje se nisu sudarali i natjecali. Izvedba koja je zaključila ovo dugo testiranje, ali ga i jasno potpisala. Na gramofonu visoke klase čujne su bile i finese i detalji po samom obodu snimke koji su u ovoj kombinaciji bili nedostupni uz još mirniju i tamniju pozadinu, no ono što se imalo čuti iz testirane integracije doista je impresivno u jednoj sasvim drugoj cjenovnoj galaksiji.
I što sad?
Nema sumnje da je to pitanje neizbježno kad se na testu pojavi uređaj kojeg je jednostavno šteta staviti u kutiju i vratiti distributeru. Na svakom gramofonu ima mjesta za malo poboljšanja, igranja, namještanja i podešavanja. Onkyo je s ovim modelom odradio mnogo bitnih stvari bez komplikacija, pretjeranih očekivanja ili nadobudnih tehnoloških rješenja. Taj pristup je bez sumnje dao rezultata i pomirio one koji od kupljenog gramofona očekuju “Plug&Play” reproduktor s onima koji bi ga još malo doradili. Niti jedna strana neće biti razočarana.
Zaključak
Gramofon Onkyo CP-1050 je na testu zaslužio moju bezrezervnu preporuku. To je sigurno. S druge strane, njegov tržišni uspjeh ovisi ponajviše o konkurenciji. Pro Ject, Rega, Audio-Technica i drugi konkurenti su vrlo blizu i zbog toga ostaje djelomični žal da proizvođač nije imao malo više odlučnosti da odličan gramofon isporuči i sa samo malo boljom zvučnicom. Ostatak…sjedi, pet!!
