ARC DSi200 pojačalo je posebno osebujnog, specifičnog zvuka, podjednako blizu i daleko od uobičajene predodžbe zvuka pojačala klase D, ali i pojačala ustrojenih oko cijevi ili tranzistora. DSi200 je od jednih i od drugih pokupio ponešto
Dsi 200 prvi je solid state integrirac u ergeli Audio Researcha poznatog po cijevnim uređajima, i to kao dio Definition serije, što bi trebalo sugerirati ozbiljan, audiofilski zvuk.
Pojačalo je, da odmah kažemo, tzv. klase D, odnosno, switching ustroja. Kolokvijalno (i krivo) ova se pojačala nazivaju i digitalnim. U ARC-u ga radije nazivaju solid state hibridnim pojačalom, a njegovu hibridnost određuju kombinacijom linearnog, visokoreguliranog napajanja, filtarskog kapaciteta 160.000uF, koje opskrbljuje ekološki prihvatljiv modul snage s izlaznim stupnjem u preklapajućoj (switching) tehnologiji, s MOSFET izlaznim stupnjem. Pojačalo je zeleno u naravi jer je visokoefikasno te troši malo resursa, odnosno većinu struje pretvara u zvuk, a manje kao što je slučaj recimo kod pojačala u A-klasi, u toplinu. U ARC-u su posebno ponosni sami na sebe i ističu kako nisu koristili dostupna rješenja, već su od nule izradili vlastito pojačalo, s vlastitim sklopovima. Svjesni kako ovako ustrojena pojačala do sada baš nisu najbolje kotirala među audiofilima, ponajprije zbog toga jer nisu imala dubinu i slojevitost najboljih AB tranzistorskih pojačala.
U ARC-u su odlučili jednim udarcem ubiti dvije muhe – ubaciti se u brzorastuće tržište „zelenih“ pojačala i to učiniti na najbolji mogući način. DSi200 deklariran je na 200W pri osam ohma i 300 pri 4 ohma, iako neka mjerenja u svjetskom audio tisku govore kako se može računati i na dobrih 100-ak W više www.audioresearch.com/reviews.html. Ovu snagu pojačalo razvija uz vrlo malo zagrijavanja – na pojačalu je etiketa Energy star!
ARC DSi200 je potpuno balansiranog ustroja, što je na stražnjoj strani popraćeno s dva balansirana linijska ulaza uz tri single-ended, od kojih jedan može biti konfiguriran kao prolazni, za potrebe kućnog kina, odnosno spajanja s vanjskim procesorom. Pretpojačalo je pasivno, a njime se upravlja ili putem prednje ploče ili putem daljinskog. Vanjština je po našem sudu više nego uspjela. Dizajneri su uspjeli ujediniti jednostavnost izgleda i upravljanja, s minimalističkim dizajnom i decentnom ljepotom. Upravljanje je izvanredno, jasno uočljivi razdvojeni potenciometar glasnoće i izbornik ulaza, te u sredini ogroman displej koji prikazuje samo tri informacije (odabrani ulaz, balans i brojčano iskazana glasnoća, odnosno volumen) neopterećen brojnim informacijama, više nego doprinose lakoći korištenja pojačala. Posebno smatramo dobrodošlim tipke za odabir mono načina rada na prednjoj ploči i onu za zakretanje faze. Pri otpakiravanju pojačala vidljiva je prilično obeshrabrujuća poruka za novog vlasnika, a koja govori kako je pojačalo prije dosezanja krajnjih dometa, potrebno razrađivati oko 600 sati. Tek nakon mjesec dana moći ćete čuti što vaše novo pojačalo može. Da dolijemo ulje na vatru, pojačalo je i razrađeno prije ozbiljnog slušanja potrebno ostaviti upaljeno barem pola sata. Srećom, nema niti jednog ozbiljnog razloga da ga ikada gasite – u standbyu troši manje od 40-ak vata.
Zvuk
Zvuk pojačala je negdje između, na pola puta od cijevnog do solid state uređaja. Ovakvu ste floskulu čuli već bezbroj puta u svom audio životu, ali vjerujte, u slučaju DSi200 ona prilično točno opisuje stanje zvuka, i to u mnogo više područja nego biste se u krugu zagriženih audiofila usudili priznati. S jedne strane, radi se o tome da ovaj integrirac suvereno i čvrsto drži zvuk pod kontrolom. Zvučnik je istovremeno zabravljen u čeličnoj pesti izlaznog stupnja, ali pojačalo mu ostavlja i slobodu da se, toj kontroli unatoč, potpuno posveti zvuku. Ako ćemo gore navedeno pokušati opisati konkretnije: bas je čvrst, kontoliran i dubok, upravo kako se i očekuje od pojačala ovog i ovakvog renomea, snage i cijene. Doduše, postoje pojačala (uglavnom cijevna) koja plastičnije i punokrvnije dočaravaju narav i sastav instrumenata koji proizvode zvuk u najdonjim registrima, kao i ona (uglavnom tranzistorska) koja još autoritativnije kontroliraju zvučnik i zvuk koji iz njega izlazi. Na žalost, primjerci iz obje grupe uglavnom koštaju više od ARC-a pa je plakanje ove vrste bespredmetno. S druge strane, slušajući srednjotonsko područje, situacija je izmijenjena i zvuk krase karakteristike koje inače vežemo uz stvarni ili pretpostavljeni zvuk (vrhunskih) cijevnih pojačala. To znači da klavir zvuči doista toplo, zaobljeno, nježno i meko, pomalo vatasto. Ali, svi detalji koje smo navikli čuti i dalje su tu. Čudno je ovakav zvuk prispodobiti s pojačalom koje u džepu drži spakiranih 200/300W, ali ova karakteristika je bila jedna od konstanti pojačala. Sličan zvuk ponovio se i pri reprodukciji izvrsnih snimki akustične gitare – toplije nego smo navikli, i na prvi pogled ponešto smanjene transparentnosti i prigušenijih tranzijenata, ARC je koncentriran na fundamente pojedinog tona instrumenta. Uz malo koncentracije i nakon dužeg slušanja, slušatelj ipak ustanovi kako su svi detalji ipak tu, a tada čuje možda još i pokojeg više. I kod visokotonskog područja glavna karakteristika je bila toplija, mekša reprodukcija. Uzrok ovakvoj percipiranoj toplini vjerojatno leži u amplitudnoj karakteristici. Dojam je da pojačalo nije sasvim linearno u najvišem dijelu spektra, uz određeni pad u najvišim frekvencijama. Uz to, i sam karakter visokotonskog područja pomaže povećanom dojmu topline. Površnim slušanjem može se steći utisak kako visokotonsko područje nije dovoljno informativno ili detaljno. Međutim, preslušavajući predobro poznati glazbeni materijal lako zaključujemo kako se radi o pogrešnom dojmu – sve informacije su ovdje, na broju. Samo su upakirane u ponešto drugačiji paket od onog na kojega smo navikli – kod ARC-a je sve fino, meko, nježno, samozatajno i omogućava dugotrajno slušanje bez napora.
Uz to, ni snage ne nedostaje i jasno je kako pojačalo raspolaže dovoljnom potencijalom za veliku većinu zvučnika na tržištu s kojima će vjerojatno biti upareno. Mi smo ga slušali glasno, u velikoj sobi na gladnim i slabo osjetljivim zvučnicima. Pojačalo nikad nije reagiralo na način da se zvučna slika urušila, da se čulo klipanje ili da su nestali detalji. Ne, snage je uvijek bilo dovoljno. Međutim, slušatelju nenaviklom na ovakav zvuk, čini se kako uvijek može glasnije te da pojačalo ne daje sve od sebe. Snaga kao da je maskirana u jednu nježnu rukavicu koja je dojam stvarnog potencijala mogla učiniti pogrešnim. Ovdje se vraćamo na gore već opisane glavne karakteristike zvuka koje odlučno određuju percepciju zvuka DSi200 – pojačalo je dovoljno meko i fluidno, nikad agresivno, napadno, zamorno. Ukoliko ste pobornik načina na koji cijevna pojačala pristupaju poimanju kvalitetne reprodukcije zvuka, i u ovom segmentu će vam DSi 200 biti blizak uhu. Jednako kao i u načinu na koji pristupa razradi visokotonskih detalja, zaobljenosti, mekoći i uglađenoj eksplikaciji zvuka npr. pletenja metlica po činelama. Reproducirano je izrazito slojevito, iako se ponekad, kod najboljih snimki čini pomalo neprirodnog timbra. Kad već spominjemo slojevitost, prostorna rekreacija i način slikanja virtualne pozornice jedna je od najjačih i najboljih karakteristika DSi200.
Ovdje ne mislim samo na dubinsku dimenziju, raspored glazbenika u sve tri dimenzije, već i na vjerno rekreirane mjere pojedinog instrumenta, njegove realne dimenzije te položaj u prostoru. Srećom, uz dimenzioniranje pozornice i instrumenata, pojačalo je iz dubine svake pozornice sposobno izvući i minuciozne detalje, koji još više pojačavaju uvjerljivosti i tjeraju vas da se posvetite samo slušanju glazbe. Efekt prostora i detalji koji izbijaju iz pozadine je fascinantan. Zato je ovo high -end pojačalo. Naravno da u ovom segmentu kvaliteta snimke, raspored mikrofona i slične snimateljsko/produkcijske finte nesumnjivo pridonose krajnjem dojmu. Ali , DSi200 ih je u stanju suvereno prikazati slušatelju. Ipak, ne tako suvereno, ARC barata s timbrom pojedinog instrumenta te oscilira od instrumenta do instrumenta. Potencijalnom kupcu mora biti jasno da je bitka sa cijevnim pojačalima (manje snage, doduše) u pogledu transkripcije timbra pojedinog instrumenta, izgubljena. I dok klavir kod cjevaša više zvuči kao klavir, a prebiranje po vratu akustične gitare ostavlja dublji i dugotrajniji dojam i stvara jasniju sliku o titranju žica na drvenom trupu, kod DSi200 slušatelj neće biti potpuno uvjeren kako nije riječ o sintetskom, umjetno stvorenom zvuku instrumenta. Očito je riječ o restrikciji tehnologije koja će vrlo vjerojatno brzo biti prevladana. Toga su svjesni i u ARC-u i upravo ovaj nedostatak je prepoznat kao najznačajniji te onaj koji je pred njihove stručnjake postavio najveće zahtjeve. Ipak, budimo pošteni i recimo kako su u ARC-u ovaj problem, u usporedbi s ostalim switching pojačalima koje smo imali priliku slušati, uspjeli svesti na najmanju moguću mjeru.
Uvjerljivost i kvaliteta reprodukcije uvelike su ovisili i o disku i vrsti glazbe koja se našla u ladici CD playera. Neki su, inače raskošno snimani, diskovi zvučali vrlo detaljno, iako ne tako slušljivo kako smo navikli, nedostajalo je one krajnje prirodnosti koju vežemo uz high-end reprodukciju.
S druge strane, Melody Gardot zvuči sjajno – prirodno, zavodljivo i slojevito – potpuni preokret u odnosu na npr. Larsa Erstranda. Ovo je disk kojega smo slušali s velikim guštom i po nekoliko puta jer je naprosto zvučao detaljno, uvjerljivo, slojevito, a ARC je na najbolji način dao i svoj doprinos prijenosu glazbene poruke.
Kod diskova koje inače možemo nazvati samozatajnima, ne samo po glazbi, već i po snimci, ovo pojačalo nije utjeralo dodatnu dozu živosti. Naprotiv. Jedan od takvih je i disk Matije Dedića s Grenadierom i Ballardom . Ovaj disk naginje nježnijem, mekšem i zagasitijiem zvuku, upravo kao i Audio Research. U konačnici dobivamo spoj koji je naglašeno miran, ugodan i topao, možda čak i previše. Glavne karakteristike zvuka i dalje su lako primjetne – autoritativan bas, više nego meko i nježno srednjotonsko područje to povučeno, nježno i zaobljeno vosokotonsko područje, sve garnirano s finom količinom lijepo upakiranih detalja, što glazbu čini vrlo slušljivom. I najupečatljiviji sastojak od svih – zvučna pozornica neslućenih razmjera, upečatljive slojevitosti i neraskidive povezanosti.
Specifičnosti ovog pojačala pokušali smo ustanoviti slušajući ga u dva sustava. Iz tog iskustva crpimo i podlogu za upozorenje potencijalnim kupcima. U prvom je sustavu, spojeno na Magneplanare, pojačalo vrlo lako disalo punim plućima i odavalo dojam kao da je sinergija s njima na visokoj, najvišoj razini. U drugom sustavu, u kombinaciji s kvalitetnim malim zvučnicima Dynaudio Contour 1.1 pojačalo nikako nije moglo prosvirati u skladu s cijenom i renomeom – nedostajalo je detalja, brzine, transparencije i prirodnosti. Ovo je bio zvuk kojega je bilo lako zaboraviti i podsjetilo nas je još jednom kako je proba u vlastitom sustavu, na vlastitim zvučnicima, više nego pametna i obavezna opcija!
Zaključak
Da zaključim: ARC DSi200 pojačalo je posebno osebujnog, specifičnog zvuka, podjednako blizu i daleko od uobičajene predodžbe zvuka pojačala klase D, ali i pojačala ustrojenih oko cijevi ili tranzistora. Upravo kako smo rekli u uvodu – na pola puta. DSi200 je od jednih i od drugih pokupio ponešto, iako je od svakoga od njih miljama daleko, upravo radi suprotnosti u iskazanim karakteristikama zvuka. Npr. bas je čvrst kao u tranzistorskih, ali zaobljen i lepršav kao kod cijevnih pojačala, zadržavajući njima nedostižnu dubinu. Srednjotonsko područje je meko i detaljno, ali pomalo zaogrnuto velom, dok je visokotonsko meko poput svile pa čak i povučeno u odnosu na ostatak spektra. U svojim suprotnostima, DSi200 zvuči meko i podatno, detaljno i nenametljivo poput triodnog cjevaša, iako pak za razliku od njih ne pogađa u potpunosti timbar instrumenta.
Sumnjam da je DSi200 jedno od onih pojačala koje će stvoriti leptiriće u trbuhu zagriženih ljubitelja cijevnog zvuka ili da će pak proizvesti vojsku konvertita koji će s cijevnih pojačala prijeći na klasu D, iako će oni u DSi200 nesumnjivo pronaći pojačalo koje više od ostalih tranzistorskih pojačala dijeli pojedine karakteristike s cjevašima. Zato je moguće da će poneki ljubitelj vrućih pojačala u A-klasi , gonjen željom za štednjom i smanjenom toplinom, ne žrtvujući sve one karakteristike koje inače vežemo uz tranzistorska pojačala poput snage, kontrole i definicije, rado pristupiti slušanju ARC-a.
Za DSi200 vrijedi parafrazirano pravilo: što ga dulje slušaš, osjećaš se bolje. Dok pojačalo na prvo slušanje pomalo razočarava, tek se nakon nekoliko dana uzastopnog slušanja polako uvlači pod kožu i postaje sve značajnije te argumentirano traži da sve više cijenite njegove karakteristike. Osim toga, pojačalo zvuči sve bolje i bolje što duže radi, a to znači da ga iz struje nije poželjno, a niti potrebno isključivati.
Audio Research DSi200
| Tehnnički podaci | |
| Frekvencijski opseg (-3dB) | 5Hz-55kHz |
| Ulazna osvjetljivost | 0,93V RMS (pojačanje 32,7 dB) |
| Ulazna impedancija | 60kOhma (SE)/120kOhm (BAL) |
| Damping faktor | 167 |
| Dimenzije | 48×13,3×36,2 cm (prednje ručke +3,8cm) |
| Masa | 16,9 kg neto |
| Cijena | 41.800,00 kn |
| Info | www.mediaaudio.hr |
Sustav:
CD player: Exposure 3010s, Tuner NAD C422, Exposure 3010S2
Pretpojačalo i izlazni monoblokovi
Zvučnici: Magnepan MG12SE, Dynaudio Contour 1.1
Interkonekcijski kabeli: Wireworld Equinox 6, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III,Mundorf Silver/gold
Zvučnički kabel: Mundorf Silver/gold; Xindak FS-1, VdH CS-122; Filter: PS Audio Quintet
Mrežni kabeli: Wireworld Stratus 3, 5-2 i Aurora 5-2
Rondo stalak
Korištena glazba:
Lars Erstrand – Two Sides of Lars Erstrand, (Opus 3)
Stanley Clarke Trio with Hiromi and Lenny White – Jazz in the Garden (Heads Up), 2009.
Melody Gardot – My One and Only Thrill (verve) 2009.
Matija Dedić, Jeff Ballard, Larry Grenadier – From the Beginning (Dallas Records), 2009.
Chris Thomas King – The Roots (21st Century Blues Records), 2003.
Christian McBride – Gettin’to it (Verve), 1995.
Wynton Marsalis Septet – Live at the Village Vanguard (Columbia), 1999.
Patricia Barber – Fortnight in France (Blue Note)
Baroque Trumpet Concertos (Seraphim Classics), 1997.
Albinoni: Oboe Concertos, Vol. 3, Oboe Concerti, Op. 7, Nos. 5,6,11 & 12, and Op. 9, No.12
String Concerto, Op. 7, No.4, (Naxos), 1995.
Eva Cassidy – Live at the Blues Alley (G2), 1998.