Prije deset, petnaest godina, u jednom zagrebačkom audio dućanu prvi put sam imao priliku poslušati ProAc zvučnik. Ako me sjećanje ne vara, bila je riječ o malom modelu Response 1. Zvuk koji je u relativno velikoj slušaonici kuljao iz malenih zvučnika bio je impresivan na više razina – od prostorne rekreacije, sve do detalja i muzikalnosti.
Nakon te episode, ProAc je netragom nestao iz Hrvatske, a kasnije ga se u nekoliko navrata moglo nabaviti polusivim kanalima, što me nije previše zanimalo. Tako je bilo do nedavno, kad se zahvaljujući domaćem zastupniku HD-multimedija, otvorila mogućnost da poslušam njihov samostojeći model. U postupku nabave novih zvučnika, a sklon trakastim driverima, izbor je pao na model D20R, kojeg od “običnog” modela ProAc D18, od kojeg je nastao, razlikuje upravo takav, trakasti (ribbon) visokotonac. O njegovom konačnom utjecaju na zvuk nešto kasnije, a za sada samo recimo kako je riječ o jedinici superlake membrane, dimenzija 60 x 10 mm, koja se nalazi i u skupljim modelima D30, D40 i K6.
Do nedavno je ProAc kao bas srednjetonce koristio skandinavske drivere. Ovaj, međutim, plod je vlastitog razvoja i namijenjen je upravo ovom modelu. Riječ je o 165 mm ProAc jedinici membrane od staklenih vlakana i Excel magnetom te prozirnim akrilnim faznim nastavkom.
Sama kutija ima još jednu zanimljivost, a to je smještaj basrefleks otvora s donje strane kutije. Prednosti su višestruke: osim što zvučnik manje provocira sobu u bas području, s konstruktorske je strane lakše predvidjeti odziv u basu. Konzistentnost i predvidivost su neprocjenjiva obilježja. Od ostalih detalja spomenut ću relativno visoko postavljene terminale za bi-wiring. Što još? Pa, sveukupan dojam kojeg ovaj zvučnik ostavlja jest, najblaže rečeno, neprimjetnost. Kompenzira li to zvukom, vidjet ćemo.
Izvrstan barokni zvučnik
ProAc 20R zanimljiv je zvučnik. Smješten na uobičajeno mjesto u slušaonici D20R demonstrirao je tanak, bezličan i iritantan zvuk, na rubu podnošljivog. Dobro, mislim, nije zvučnik ništa kriv, do mene je. Kako je zvučnik već stigao usviran, ideja o mogućoj nerazrađenosti brzo je otpala i nije bilo druge nego krenuti u istraživanje optimalne pozicije, u okviru zadanog i mogućeg. Dakle, na uobičajenom mjestu, zvučnik ne radi. Sitnim i opreznim pomicanjem lijevo-desno, naprijed-nazad, karakteristike zvuka su se mijenjale, ali ne značajno. Da skratim priču, tek značajnom intervencijom u prostoru počeli su pokazivati što mogu. To znači da su zvučnici završili na potpuno neobičnom mjestu – međusobno razmaknuti 240 cm te udaljeni od stražnjeg zida značajno manje nego većina ostalih koji su se posljednjih dvadesetak godina našli u mojoj slušaonici – 57 cm, ni milimetra više!
Takvo primicanje stražnjem zidu značajno je udaljilo zvučnike od pozicije slušanja, ali je zato bezuvjetno pozitivno utjecao na balans (neki bi rekli kompromis) zvuka. Istina, približavanjem stražnjem zidu izgubio sam na dubini zvučne pozornice, ali dobici na konzistentnosti, povezanosti i uravnoteženosti po cijelom opsegu kojeg je zvučnik sposoban reproducirati, bili su kudikamo vredniji. Bas se sada naslućivao već oko 30 Hz, i pokoji Hertz niže, a sasvim je bio lijepo čujan od zdravih 40 Hz, s punim volumenom, atakom i prisutnošću. Imajte na umu kako je zvučnik smješten u relativno veliku prostoriju, primjereniju većim zvučnicima (vidi npr. prikaz Dynaudio Excite x38). Međutim, ovdje priči ne da nije bio kraj, već je ona tek počela!
Iako je ProAc zvučao uravnoteženo i muzikalno, daleko, daleko bolje nego na početku, tek slušanje s ozbiljnom namjerom pokazalo je kako su potencijali D20R tek načeti i djelomično iskorišteni. Kao prvi korak u daljem podešavanju, pala je odluka da van idu tvornički jumperi na zvučničkim terminalima i zamjenjuju ih jumperi koje je distributer isporučio sa zvučnicima. Sad znam i zašto: i dalje ponekad iritantno, prljavo i dominantno visokotonsko područje odjednom se približilo okvirima slušljivog i kultiviranog. Je li tome kriv visokotonac? Zasigurno! Naime, ovaj trakasti driver prokleto je dobar, kako se kasnije pokazalo, među najboljim koje sam čuo. Toliko dobar da je u stanju demonstrirati takve, i najsitnije promjene. Drugi zaključak: marketing ProaAca treba na dodatni trening… jer ništa vas unaprijed ne priprema na otkrivanje i otvaranje kakvo vam je u stanju pružiti ovaj zvučnik. Vratimo se priči oko traženja optimalnog okruženja, jer saga se nastavlja. I dalje se naslućuje kako je potencijal zvučnika veći nego što čujemo, što znači kako je potrebno uložiti dodatni trud u podešavanje. Šesto čulo, intuicija i ponešto iskustva su mi govorili kako ne treba “čačkati” po izvoru zvuka i pojačalu (EAR DACute 192 i EAR 834T, koji su, kako se na kraju pokazalo, skoro pa savršeni partneri ovim zvučnicima), već da eventualno rješenje treba tražiti u kabelima.
Anticable, koliko god fantastičan bio, ne uklapa se uvijek i svugdje (na MG12SE ga ne bih tako lako otpisao, s megijima Anticable zvuči izvrsno). Zamjena za Xindak FS1, i bas je pokoji herc dublji, sredina povezanija, s malo boljom ekstenzijom u visokima, ali to nije to. Pomak je lateralan, ali pomaka nabolje i dalje nema. Proba s Wireworld Equinox 7 kaže kako se pokoji detalj i malo zraka u srednjima izgubilo u odnosu na Anticable, ali svaki je ton sada bio lijepo podcrtan, zvuk je dobio organski karakter i, odjednom, sve je kliknulo. Osom toga, zamjena srebrne žicu između DAC-a i pojačala interkonekcijskim Wireworld Equinox 7 daje slične pomake – izgubili smo mrvicu na transparentnosti, ali na neki čudan način dobili na muzikalnosti i slušljivosti te ljepoti zvuka. Konačni korak prema zvuku kakvog smo očekivali i priželjkivali predstavlja slušanje zvučnika sa zaštitnim mrežicama! Znam, zvuči neobično, jer još se nisam susreo sa zvučnicima koji su bolje zvučali s mrežicama nego bez njih. Mrežice na zvučnicima su još samo malo doprinijele uravnoteženosti frekvencijskog opsega i cjelokupnu zvučnu sliku stavile u okvire.
Kao što vidite, skoro 600 riječi potrošio sam na opis podešavanja i prilagođavanja ProAc-a mojoj slušaonici. Rekli bi cinici da sam demantirao samog sebe u izjavi da ustroj zvučnika jamči konzistentnost i predvidivost!
Kako bilo, želio sam dati do znanja kako ovaj, ali niti jedan drugi zvučnik ne treba unaprijed otpisati ako na prvu ne zvuči dobro. ProAc D20R samo je radikalniji primjer za potvrdu tog navoda, jer je dodatnim trudom od neslušljivog zvučnika postao jedan od najboljih koje sam imao priliku čuti!
Zvuk
Za početak, naslutivši mogućnosti zvučnika, poslušao sam album Genesis – Foxtrot. Album zvuči izuzetno bogato, slojevito i s puno zraka oko instrumenata i boje koja daje cjelokupnoj prezentaciji fenomenalnu uvjerljivost i osjećaj kao da cijeli bend svira samo za vas. Impresivne mogućnosti zvučnika u basu jasno daju do znanja kako bas gitara ima slojevitost, boju, timbar, a njena isprepletenost s najdubljim registrima orgulja impresivna je u svakom trenu. Fundament koji je ova snimka dobila reprodukcijom putem D20R presudno je utjecao na njenu slušljivost i da budem iskren, ovaj sam album nakon dosta vremena (iako ga znam napamet) preslušao dvaput zaredom.
Recimo, bas pedale na “Can-Utility and the Coastliners” su zvučale izuzetno uvjerljivo i impresivno, popraćene tektonskim pomacima u mojoj utrobi. Uzevši u obzir veličinu zvučnika i samog drivera, skromnog promjera 16,5 cm, ne razumijem kako se tolika količina zraka u sobi mogla tako značajno njihati. Kako sam već dao naznačiti, visokotonac je kralj ovog zvučnika. Njegov utjecaj ne ogleda se samo u kristalno čistom visokotonskom području niti, beskonačno proširenom frekvencijskom opsegu, već on značajno utječe i na detaljnost, prirodnost, razlučivost i razumljivost srednjetonskog područja. Ne sjećam se kad sam posljednji put čuo toliku navalu fino isporučenih i nenametljivih detalja. Ako me sjećanje ne vara, moglo je to biti prilikom uživanja u fantastičnom Daliu Epicon 6, zvučniku koji košta kao tri para D20R. To vam samo govori na kojoj je razini mogućnost uvida u snimku ProAca. Pribrojite tome i izvanredno široku i duboku zvučnu sliku, s odličnim ocrtavanjem u svim smjerovima, i dobili ste zvučnik koji će, osim atraktivnosti, pružiti i fin i muzikalan uvid u glazbeni materijal.
Slušajući baroknu glazbu, zvučnik se prikazuje u punom svjetlu. Fino praćen muzikalni tok, prepletenost i istkanost gudačkih dionica nešto su najbolje što sam imao prilike čuti. Pravi barokni zvučnik!
U razdoblju od nekoliko tjedana koliko su zvučnici bili u mojoj slušaonici, usuđujem se reći da sam preslušao dobar dio naslova iz kolekcije. Reprodukcija baš svih žanrova i baš svih zapisa ostavili su na mene podjednako dubok dojam. Svaka glazba reproducirana je s visokom razinom upečatljivosti, muzikalnosti i inherentne ljepote. Što vam više od zvučnika treba?
Zaključak
ProAc D20R potpun je zvučnik. Suprotstavite njegovoj finoći i filigranstvu mogućnost da, uz pomoć sobe, dopre i do najtamnijih soničnih dubina, reproducirajući ih na način od kojeg se ledi krv u žilama, a netom pojedeni obrok svaruje nešto brže, doći ćete do zaključka kako pred sobom imamo izvanserijski zvučnik, koji unatoč fizikalnim ograničenjima, zvuči veće, bolje, jače i skuplje nego bi smio. Kad u te parametre ubacite i cijenu, priznajem da ne razumijem kako je g. Stewartu Tyler, glavnoj faci ProAca uspjelo u tako dimenzijama malen, ustrojem jednostavan a cijenom relativno dohvatljiv zvučnik, ubaciti tako veliku dušu, srce i zvuk.
Na žalost, ima samo jedan razlog zašto nisam na kraju kupio ove zvučnike. Za moju su sobu pola broja ili broj premali. Zato me sad “svrbi” kako zvuče veći ProAcovi zvučnici. Za srednje velike sobe, ProAc D20R apsolutni je Best Buy, bez zadrške!!!
INFO: HD-multimedia