Kompletniji od prethodnog modela 9.1, Diamond 10.1 je sjajan zvučnik za jazz, pop- rock i elektronsku glazbu u čijem se zvuku može uživati dugo vremena bez napora. Ipak, treba biti oprezan s izborom elektronike
Wharfedale je unatoč čestim vlasničkim promjenama već 75 godina sinonim za kvalitetne budget zvučnike. Modeli Diamond slijedeće će godine proslaviti trideset godina uspjeha i serija 10, sudeći po drugom najmanjem modelu 10.1, mogla bi nastaviti tu tradiciju.
Dimenzije kutije ostale su iste u odnosu na prethodnika 9.1, računajući tu i zaobljene bočne stranice. No dva bas refleks otvora premještena su na zadnju stranu kutije i u Wharfedaleu su izmjerili da taj zahvat pomaže da zvučnik ide do dubokih 48 Hz. Promjena je i u konstrukciji kutije koja je iznutra ojačana novim pregradama za eliminaciju unutarnjih stojnih valova. Na neodimijski visokotonac mekane kupole postavljena je žičana zaštita koja služi i kao difuzor za visoke tonove. Sjajni aluminijski okvir oko kevlarske membrane je efektni “modni“ detalj koji pokriva košaru od specijalnog polimera. Košara zvučnika je plića nego prije jer u Wharfedaleu smatraju da to smanjuje efekte refleksija kretanja zadnje strane membrane i distorzije. Prednja ploča je pokrivena debelom plastikom u stilu “piano lak“ izvedbe i kontrast tamnih membrana i “srebrnih“, grublje tokarenih okvira oko njih izgleda zaista dorađeno i skupo. Baš kao i bi-wiring pozlaćeni zvučnički terminali. O ukusima se ne raspravlja, ali Diamond 10.1 je pravi praznik za oko, usudili bi se reći, najljepšeg dizajna od svih Diamond serija.
Zvuk
“Take Five“ Davea Brubecka uvijek je zahvalan materijal za startnu prosudbu. Diamond 10.1 se ukazao kao dobro balansiran zvučnik čistog zvuka koji naginje toplijem karakteru. Saksofon Paula Desmonda bio je prirodan, opušten, ali u toj izvanrednoj snimci bilo je nešto manje “zraka“ nego smo navikli. Promjena kablova (s Qed na Tara Labs) donijela je poboljšanje, baš kao i zakretanje zvučnika prema slušatelju. Bas je dobro kontroliran, njegova je ekstenzija iznenađujuće duboka i kad se zvučnici prilično odmaknu od stražnjeg zida.
Bliže zidu dobiva se još masniji bas, no gubi se nešto fokusa i bešavna veza između najnižih i srednjih se narušava. Kod Beckove “Lonesome Tears“ zvučnik se iskazao u svojoj muzikalnosti, iako su mu naglašeni ultra niski basovi radili manjih problema što se tiče kontrole. Instrumenti su jasno odvojeni, dobro poslagani u prostoru raskošne stereo slike, no postoje ograničenja. Kad se pjesma “zakomplicira“ slojevima gudačkih instrumenata i sredina spektra postane mrvicu zatrpana, instrumenti se nekako približe i teže razaznaju u prostoru. Potvrda da Diamond 10.1 u skladu s klasom i cijenom ipak ne može napraviti čuda kod zahtjevnijih predložaka stigla je kroz Bhramsovu 4. simfoniju; instrumenti kroz dani sustav zvuče timbralno vjerno s mrvicu deficita na gornjim ekstremima, u punim naletima orkestra zvučnik sve drži na uzdi kako treba, no previše je očekivati da do kraja odvoji instrumente i pruži virtualni dubinski dojam redova velikog orkestra. Zato je kod jednostavnijih rock i elektronskih snimki Diamond pružao “dijamantni“ zvuk. Zvona na uvodu u “Hells Bells“ australskih hard-rockera AC/DC širila su svoju zvonjavu izvan vanjskih rubova zvučnika i odavale dojam veličine.
Gitarski rifovi i prštavi zvuk činela i doboša bubnja plijenili su preciznošću i dubinskom perspektivom dok je “nazubljeni“ glas Briana Johnsona lebdio iznad sredine zvučnika. Jednom riječju, nove Wharfedale kutijice učinile su jedan uzbudljiv rock bend još napetijim. Sličan kompliment mogao bi se izreći za reprodukciju elektronske glazbe. Kod norveškog dua Royksopp najniži dio spektra nije kao kod Becka stavljao zvučnik na iskušenja, izvanredna kontrola dubokog basa u pulsirajućoj “49 percent“ pokazala se kao odličan temelj za brz, atraktivan srednjotonski segment i “glatke“, ali transparentne visoke. I što se pojačalo više odvrne, Diamond 10.1 rade bolje.
Zaključak
Diamond 10.1. zadržao je glavne karakteristike svog prethodnika, modela 9.1. Diamond 9.1 (vidi test u HiFiMedia, br. 75) je imao izrazitije tamni karakter, 10.1 će također žrtvovati pokoji detalj za topliji zvuk, no s prezentnijim srednjim dijelom spektra više se približava neutralnom karakteru. Drugo, 10.1 s dvije bas refleks rupe pozadi daje više prostora da se pogodi idealna razina dubokih tonova približavanjem/udaljavanjem od stražnjeg zida. Sve zbrojeno, 10.1 je kompletniji zvučnik, s boljom kohezijom zvučnog spektra i bas područjem koje imponira kontrolom i volumenom. Sjajan zvučnik za jazz, pop- rock i elektronsku glazbu u čijem se zvuku može uživati dugo vremena bez napora. Ipak, treba biti oprezan s izborom elektronike. Pojačalo karaktera svjetlijeg od korištenog Marantza, s eksplozivnijim “attackom“ i više snage, moglo bi iz ionako glazbeno talentiranog Diamonda izvući još više.
| Wharfedale Diamond 10.1 | |
| Bass/srednjotonac: | 125 mm, kevlar |
| Visokotonac: | 25 mm, meka kupola |
| Preporučena snaga pojačala: | 20 – 100 W |
| Impedancija: | 6 Ω |
| Osjetljivost: | 86 dB |
| Frekvencijski odziv: | 48-24kHz |
| Dimenzije (mm)(VxŠxD): | 296 x 194 x 278 |
| Cijena: | 1845 kn (par) |
| INFO: | Provox, www.provox.hr |
Sustav:
Pojačalo: Marantz PM6010 OSE
Player: Oppo DV-980H
Kablovi: Tara Labs Klara, Qed Qudos, Van den Hul CS 122 Hybrid, Wireworld Solstice
Korištena glazba:
Dave Brubeck – Time Out (Columbia – Legacy), 1959.
Beck – Sea Change (Geffen), 2002.
AC/DC – Back In Black (Atco), 1980.
Royksopp – The Understanding (Virgin), 2005.
Wiener Philharmoniker/Bernstein – Bhrams: Symphonie No.4 (Deustche Grammophon/Polydor), 1983.