Dok se hrvatska gitarska “scena”, ako takav izraz možemo uopće koristiti u kontekstu glazbenih previranja na našim prostorima, tek polako revitalizira, na polju hip-hopa je već godinama sve jasno. Suša ni kreativna kriza tu skupinu gotovo pa nije ni dotakla, a osim starih faca imamo i svu silu potentnih, mladih hip-hop kolektiva sa svih strana Lijepe naše.

Godina koju smo svježe ispratili će ostati upamćena kao jedna od najplodnijih po pitanju regionalne glazbene scene unazad, bez pretjerivanja, posljednjih desetak godina. Prostor bivše države obiluje kvalitetnim imenima u gotovo svim žanrovima, a napretkom produkcije – kao i samih ambicija novih i starih kolektiva – neka od prošlogodišnjih izdanja slobodno možemo bez ikakvog srama i pretjerivanja plasirati u svijet.

Yuck, londonski indie rock kolektiv nas je svojim debitantskim self-titled izdanjem iz 2011. oduševio do te mjere da smo već pokopanu britansku rokenrol scenu, opustošenu plagiranjem, neinventivnošću i očajno nemuštim recikliranjem raspalih glazbenih tendencija ponovno odlučili prigrliti i dati joj još pokoju šansu.

U godini koja je definitivno obilježena iznimno kvalitetnim ostvarenjima ženskih izvođača – za istaknuti su uradci Waxahatchee, Caitlin Rose, pa čak i Grouper, unatoč neuklapanju projekta ambijentalne elektronike Liz Harris u većinom čisto akustične žanrovske odrednice koje čine okosnicu zvuka prve dvije gospođice – na listu se sigurnim korakom ugurala još jedna mlada dama.

Gdje je granica svjetske boli? Postoji li uopće? Na sreću po Berningera i krvnu braću koji zajedno čine omiljeni njujorški kolektiv The National, ne postoji. “Trouble Will Find Me”, šesti album u njihovom katalogu predstavlja nastavak tradicije sadržajnih orkestracija nošenih finim baritonom frontmena Matta Berningera svojstvenih bendovom opusu.

Franz Ferdinand, simpatični škotski indie rockeri i predvodnici vala “potomaka” stvaralaštva Petea Dohertyja, Carla Barata, Milesa Kanea i ostatka prvoboraca onog kvalitetnog gitarskog mantranja koje je, na svačiju veliku žalost postala hrpa međusobnih kopija od bendova, ponajviše zahvaljujući često neutemeljenom hypeu od strane NME-a.

Po izdanju “We’re New Here”, kolaboracije u kojoj je Jamie xx iz popularnog electro dua The xx, pod producentskom palicom Richarda Russella (XL Recordings) prearanžirao godinu prije izdan album “I’m New Here” prerano preminule soul i jazz legende, “crnog Dylana” Gil Scott – Herona, činilo se kako je popularnost koju je taj remix-album stekao kod publike i kritike zasjenila cjelokupni dotadašnji rad velikog poete i umjetnika, što apsolutno nije ispravno razmišljanje.

Prošla godina je obilježena obilnom količinom kvalitetnih albuma koji su se oslanjali na emocionalnoj ogoljenosti kao kreativnom vodiljom. Ovisno o žanrovskim preferencijama, albumi poput “Channel Orange” Franka Oceana, “Handwritten” Gaslight Anthema ili “Mr. M” nešvilskih legendi iz Lambchopa su našli svoja zaslužena mjesta na top listama, svaki sa svojim personaliziranim pristupom temama koje utječu na emotivne receptore.

Hrabar koncept koji je Green Day prigrlio s diskografskom trilogijom (!) “Uno!,” “Dos!” i “Tre!”, sam po sebi pretpostavlja kako je bend pronašao ili dovoljno snažan kreativan impuls pretočen u čak trideset i sedam stvari vrijednih mjesta na njoj, ili su jednostavno upali u žrvanj visokih prohtjeva izdavačke kuće.