Franz Ferdinand
Right Thoughts, Right Words, Right Action
(Domino Records / Dancing Bear)
Franz Ferdinand, simpatični škotski indie rockeri i predvodnici vala “potomaka” stvaralaštva Petea Dohertyja, Carla Barata, Milesa Kanea i ostatka prvoboraca onog kvalitetnog gitarskog mantranja koje je, na svačiju veliku žalost postala hrpa međusobnih kopija od bendova, ponajviše zahvaljujući često neutemeljenom hypeu od strane NME-a.
Glorificiranjem bolno loših, ili barem osrednjih kolektiva pokušavao je artificijelno hvatati korak s kvalitetom i kvantitetom koju polučuje scena s druge strane Atlantika.
Nešto kao Hladni rat, samo s nezavisnom glazbom. Franz Ferdinand je vješto izbjegao sve te zavrzlame, ušavši u povijest s dva iznimno kvalitetna ostvarenja; self-titled debi album iz 2004. i njegov nasljednik “You Could Have It So Much Better” (2005.) obiluju stvarima koje su s vremenom postali simboli za plesni indie rock, te smo ih slušali (i još uvijek slušamo!) na podijima klubova različitih profila.
Treći album, “Tonight” (2009.), predstavio nam je jedno novo ruho, u kojem su pokušali naglasak staviti više na “dance” nego na “rock” dijelu, kao dio njihovog glazbenog sazrijevanja i pokušaju zaokreta ka nečem novom, eksperimentalnijem. Operacija je završena s dvojbenim uspjehom; s jedne strane je bend jasno predočio njihove ideje, ali kao da one nisu bile do kraja razrađene, već kao da su podlegli pritisku publike koja je nestrpljivo očekivala novi materijal nakon pune četiri godine stagnacije.
“Right Thoughts, Right Words, Right Action” je pak album kojim Franz Ferdinand dorađuje u potpunosti tu tranziciju u zvuku. Puniji, jasniji i kvalitetniji od prethodnika – album predstavlja kvalitetno ostvarenje u smislu kombinacije brzog, plesnog funka kao na “Brief Encounters” i gitarskog okvira sa synth pozadinom (vidi “Love Illumination”!).
Sve podsjeća na period kada je kolektiv sličnog profila, samo nekih 25 godina ranije, Gang of Four, unio novi diskurs u čist zvuk prljavih punk gitara. Franz Ferdinand definitivno ide tim koracima, socijalnom osviještenošću Alexa Kapranosa i ekipe koji su odlučili gitare podebljati plesnim mračnim disko zvukovima. Ovog puta su stvarno i uspjeli.
