Kada pričamo o škotskim post-rock divovima iz Mogwaija i njihove aktivne diskografske 2014., teškog srca moram konstatirati kako mi je “Teenage Exorcist”, prvi singl s najnovijeg im EP-a, “Music Industry 3. Fitness Industry 1.”, praktički kvalitetom nadmašio cijeli album “Rave Tapes” s početka godine.

Strelovit uspon koji su doživjeli mladi Dylan Baldi i njegovo društvo iz Cloud Nothingsa u posljednjih tri godine je dosta zanimljiv za popratiti. Nakon što je Baldi poprilično samouvjereno odlučio presložiti životne prioritete i umjesto standardnog životnog tijeka u ranim dvadesetima; fakultet i popratne aktivnosti – on je odlučio, priča tako kaže – u pismu obrazložiti roditeljima zašto misli da je za njega bolje goniti karijeru glazbenika, nego se pokušavati gubiti u bespućima akademskog života.

Bruce Springsteen predstavlja neumoljivog ratnika stadionskog rokenrola, koji već debelo u sedmom desetljeću života još uvijek pruža epske trosatne nastupe u kojima pregazi više “kilometraže” po stageovima svjetskih stadiona i dvorana nego li njegove mnogo mlađe kolege tokom prosječne mini turneje.

Ako smo već u potpunosti ponosno rekapitulirali kako je protekla godina jedna od najplodonosnijih po domaću scenu, a naročito za dio koji objedinjuje one bendove koji nose predznak “gitarskih”, svejedno možemo nastaviti izdvajati zanimljiva imena iz te niše koja možda i nisu dobila određenu količinu zaslužene pažnje, koji god razlozi za to bili.

Nina Romić je uvijek – uz onu glazbenu – obnašala i uzvišeniju ulogu dobre vile kantautorskog pokreta u Zagrebu, ali i šire. Od organizacijske, s programima poput Začarane Močvare i drugih, do njene kontribucije radu mnogih kantautorskih, ali i izvođača raznih drugih glazbenih pravaca.

Craig Finn i njegovo društvo iz Hold Steadyja su oduvijek bili znakoviti kao, sada već srednjovječni vlasnici cijele plejade rokenrol hitova o zadimljenim birtijama, cuganju do jutra i općenito “pulsu asfalta” iz perspektive prosječnog člana studentske populacije. Uz njihovih četiri dosadašnja albuma stvorila se jedna cjelovita slika o životu adolescenata u Americi.

Mnogo se starijih, prekaljenih znalaca i pratitelja nezavisne glazbe sa sjetom prisjeća one druge polovice osamdesetih i prve polovice devedesetih, kada su se okupljali i raspadali neki od bendova koji su kasnije utabali put nebrojenoj ekipi koja se danas prihvatila instrumenata, a koliko njih tek čeka da otkriju klasike žanrova u kojem bi oni sami (pokušali) djelovati.

Dok se hrvatska gitarska “scena”, ako takav izraz možemo uopće koristiti u kontekstu glazbenih previranja na našim prostorima, tek polako revitalizira, na polju hip-hopa je već godinama sve jasno. Suša ni kreativna kriza tu skupinu gotovo pa nije ni dotakla, a osim starih faca imamo i svu silu potentnih, mladih hip-hop kolektiva sa svih strana Lijepe naše.

Godina koju smo svježe ispratili će ostati upamćena kao jedna od najplodnijih po pitanju regionalne glazbene scene unazad, bez pretjerivanja, posljednjih desetak godina. Prostor bivše države obiluje kvalitetnim imenima u gotovo svim žanrovima, a napretkom produkcije – kao i samih ambicija novih i starih kolektiva – neka od prošlogodišnjih izdanja slobodno možemo bez ikakvog srama i pretjerivanja plasirati u svijet.

Yuck, londonski indie rock kolektiv nas je svojim debitantskim self-titled izdanjem iz 2011. oduševio do te mjere da smo već pokopanu britansku rokenrol scenu, opustošenu plagiranjem, neinventivnošću i očajno nemuštim recikliranjem raspalih glazbenih tendencija ponovno odlučili prigrliti i dati joj još pokoju šansu.

U godini koja je definitivno obilježena iznimno kvalitetnim ostvarenjima ženskih izvođača – za istaknuti su uradci Waxahatchee, Caitlin Rose, pa čak i Grouper, unatoč neuklapanju projekta ambijentalne elektronike Liz Harris u većinom čisto akustične žanrovske odrednice koje čine okosnicu zvuka prve dvije gospođice – na listu se sigurnim korakom ugurala još jedna mlada dama.