Film ima dokumentarističku snagu, visoki ritam, utemeljen je na scenariju s osjećajem za jasnu kronologiju zbivanja kako se u masi likova ne izgubi nit, ima izvanrednu fotografiju i patinu sedamdesetih godina. Izgleda stvarno
Der Baader-Meinhof Komplex
Constantin film/Blitz film i video, 2008., 150 min.
Redatelj: Uli Edel
Uloge: Alexandra Maria Lara, Bruno Ganz, Jan Josef Liefers, Johanna Wokalek, Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu
Ocjena: 8/10
Da nitko ne može velike tamne mrlje i kolektivne traume velikog njemačkog naroda raščistiti bolje od Nijemaca samih dokaz u nizu, barem što se filma tiče, je i Der Baader Meinhof Komplex. Njegova je poruka jednako kontroverzna i katarzična kao što je to bio slučaj s filmom «Hitler: Konačni pad» ili «Život drugih».
Poanta prvog bila bi – i najgori zločinci su ljudi, ali i dalje prije svega zločinci, a drugog ne osuda krutog komunističkog režima, već činjenica da moćnici ostaju moćnici i nakon što se njihova diktatura slomi. Samo preobuku odijela i ostaju jednako jaki. I pokvareni. Poanta Baader Meinhof Komplexa nije tako jednoznačna; može se zaključiti da su teroristi bez obzira na plemenitost cilja prije svega ubojice, ali iza svakog kuta otkrivaju se činjenice koje služe kao opravdanje. Najsnažnija od njih je svakako da je Frakcija Crvene armije (RAF) kao ekstremno-ljevičarska skupina, između ostalog, nastala na ideji da se Njemačka pretvara u policijsku državu u čijem državnom aparatu, kao i njenom gospodarstvu glavnu riječ i dalje vode ljudi koji su bili uvjereni nacisti. Uostalom, posljednja žrtva terora druge generacije Baader Mainhof skupine bio je Hanns-Martin Schleyer – u to doba «njemačke jeseni» 1977. kad su se zaredala pljačke, ubojstva i otmice RAF-a – čovjek koji bio nešto kao šef njemačke udruge poslodavaca, iako je u ratu bio srednjepozicionirani časnik SS-a. Pripadnici RAF-a su, kao i većina ljevičarski orijentiranog građanstva, živjele u jednom stanju paranoje da se, unatoč sasvim drugačije proklamirane državne politike, u Njemačkoj polako restaurira nacizam.
Ljudska prava, prava žena, problem rasizma i novog imperijalizma, sve je to RAF kroz 30 godina postojanja, do sredine devedesetih, pokušavao ostvariti silom. Film se koncentrira na razdoblje od osnutka Baader Meinhof grupe do «njemačke jeseni» 1977. S jedne strane rasvjetljuje motivaciju Ulrike Meinhof da od etablirane novinarke postane neka vrsta ideologa nasilne destabilizacije «lažnog» demokratskog sustava, a s druge otkriva okidače nastanka organizirane skupine koja se odlučila oružjem mijenjati stvari. U filmu se ne razrađuje dubinski lik Andreasa Baadera i kako se on kao neobrazovani sitni bavarski kradljivac automobila našao na čelu ovakve skupine gdje su doslovno svi bili akademski potkovani. Redatelj Uli Edel (Last Exit To Brooklyn) prikazao je skupinu na početku kao rock zvijezde, razmažene sinove i kćeri iz dobrostojećih obitelji koji se olako laćaju oružja. No kao i kad početnu premisu o ubojicama počinju nagrizati razlozi nasilja, tako i ovdje početne impresije o teroristima sa šminkerskim životnim navikama počinju blijediti kroz scene gdje ti ljudi ne ustuknu nakon što počinju zviždati meci oko glave i nakon hapšenja.
Oni su stvarno bili spremni umrijeti za svoja uvjerenja, ma koliko kriva bila. Baader-Meinhof Komplex ima dokumentarističku snagu, visoki ritam, utemeljen je na scenariju s osjećajem za jasnu kronologiju zbivanja kako se u masi likova ne izgubi nit, ima izvanrednu fotografiju i patinu sedamdesetih godina. Izgleda stvarno, iako s današnje distance deideologiziranog svijeta, gotovo je nestvarna količina brutalnosti, kako terorista, tako i represivnog državnog aparata. Današnji kapitalistički svijet i njegov proizvod – potlačeni društveni slojevi, izgledaju mnogo uglađeniji, iako bi se o razini izrabljivanja dalo diskutirati. Još bolje, zapadni svijet kao da je prošao trideset godina terapije Prozacom.
Krivo bi na kraju bilo misliti kako je višeznačni prikaz najopasnije terorističke njemačke skupine reklama i putokaz potencijalno nezadovoljnim mladim ljudima kako da se nose s teškim društveno-političkim pitanjima. Baader-Meinhof Komplex je glorifikacija terorizma isto onoliko koliko je Trainspotting glorifikacija heroina.
Film je prošle godine bio njemački kandidat za Oscara, a što se tiče ocjena, one su uglavnom pozitivne (80% na Rotten Tomatoes), s tim da se američke novine nisu mnogo bavile njime iz prilično jednostavnog razloga; ovakva vrsta filma je američkoj publici prilično nerazumljiva. S druge strane, europski tisak ga je nahvalio s poantom da je riječ o odličnoj doku-drami iz koje nije lako izvući zaključke na prečac.
Tihomir Ivka
