Giuseppe Tornatore je jedan od najuspješnijih talijanskih redatelja srednje generacije kojeg bolje razumije strana nego domaća publika. Njegov “Nuovo cinema Paradiso” iz 1988. prošao je nezapaženo u talijanskim kinima, ali je po svijetu pobrao uspjeh i zaradio Oscara za strani film. Ostao je zapamćen i po romantičnoj drami “Malena”, ne toliko po umjetničkim dosezima koliko po senzualnom razgolićivanju Monice Bellucci. Kao u slučaju “Malene” radnju svojih filmova često je smještao na rodnu Siciliju u različita vremenska razdoblja. “Baaria”, njegov posljednji film, dobio je naziv po njegovom rodnom mjestu i kroz život jedne obitelji ispisuje povijest grada od 20-ih do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Neodoljivi eksterijeri, masovne scene, visokobudžetna scenografija i kostimografija pojačana nadahnutom fotografijom čine film pravim praznikom za oči. Film prati pastirsku obitelj Torrenuova koja teško živi i s dolaskom fašizma i s dolaskom 2. svjetskog rata. Centralna figura je mladi Peppino koji se gledajući bešćutnost velikaša-farmera i lokalne mafije zarazi idejom komunizma.
Usporedo s političkim angažmanom, za oko mu počinje zapinjati prekrasna Mannina čije srce uskoro i osvaja. Kroz njihov zajednički život, borbu za pravdu i egzistenciju, Tornatore opipava puls jednog siromašnog grada, priča obične ljudske priče, predočava slike vremena.
Povremeno podsjeća na Fellinija i njegov “Armacord”, iako je jasno da se “Baaria” ne može mjeriti po razradi likova i sposobnosti da ozbiljne situacije pretvori u (crni) humor. Vrlo gledljivo djelo epske dužine, ali ipak ispod razine najvećih dosega talijanske kinematografije slične tematike.
“Bez obzira što ponekad izgleda malo prenatrpan, detaljniji pogled na vremena fašizma, rata i zloglasne talijanske mafije kroz oči običnih ljudi je osvježavajući.” – Ian Freer, Empire Magazine
