Neil Young
Le Noise
(Reprise)
Samo osam pjesama je sasvim dovoljno za glazbu težine kakvu je prezentirao Young na novom prilogu svojoj obilnoj diskografiji koja se vrti oko brojke 50 ako računamo Buffalo Springfield, CSN&Y i albume snimljene s Crazy Horse. Kao što je 8 pjesama dobra mjera, tako je i Le Noise prikladan naslov – ime albuma je i njegov program, isključujući dvije izvrsne akustične stvari.
Stari Neil odvrnuo je svoj Gretsch White Falcon i uz pomoć majstora glazbene atmosfere Daniela Lanoisa postigao neku vrstu plemenite buke. Ovaj put je proizvodi sam, podsjeća na Crazy Horse, ali njih nema tu, samo Young s gitarom.
Lanois se poigrao sa zvukom, spojio istovremeno dva pojačalo na gitaru, jedno „clean“ , a drugo s uključenim tremolo efektom i postigao zanimljive sonične pasaže, tako da jedna gitara zvuči kao orkestar. S dosta loopova i jeke Youngov glas ne zvuči uobičajeno suho, već psihodeličnije nego ikad. Čvrsti zvučni zid sazidan samo od glasa i gitare (samo s rifovima, bez solo dionica), jedan je u nizu Youngovih eksperimenata kojima se treba klanjati, ako ničeg ono zbog njegovih visokih godina i nepresahle želje za istraživanjem. Ali ne preduboko ovaj put kao ni za prošli Fork In The Road kad mu je kao inspiracija poslužilo nešto tako naizgled trivijalno kao njegov hibridni automobil. Jednostavno, materijal koji je u suradnji s Lanoisom snimio nema autorsku snagu nekih davnih, legendarnih, ali i recentnijih djela.
Na albumu skica buke, paradoksalno, najviše diraju dvije akustične stvari, posebice krasna “Love And War” koja po stilu sviranja i atmosferi podsjeća na demo verziju pjesme “Eldorado” s remekdjela Freedom iz 1990. godine.
