Leonard Chess u Chicago je u dobi od 11 godina stigao 1928. iz tadašnje Poljske, njegova židovska obitelj je amerikanizirala imena i prezimena kako bi lakše uspjeli u Novom svijetu. Bavljenje crnačkom glazbom sigurno nije bila prva pomisao mami i tati Chess kako će njihov sin ostvariti američki san, no svoj osjećaj za posao i ljubav prema glazbi on je pretvorio u jednu od najuzbudljivijih glazbenih priča 50-ih godina.
Kako to obično biva u filmovima baziranim na stvarnim događajima, i u Cadillac Records ima debelog romansiranja i prilagodbe zbog podizanja dramatike. Od neistine s početka da je Muddy Waters početkom četrdesetih, kad ga je došao snimiti znameniti skupljač glazbene baštine Alan Lomax, bio sakupljač pamuka u Mississippiju kako se u filmu sugerira, do samog kraja i scene kad Leonard Chess umire od srčanog udara za volanom nakon što se u studiju posvađao s Ettom James. Istina je ponešto drugačija, Chess je umro od infarkta, ali par mjeseci nakon što je prodao diskografsku kuću.
Nadalje, Chess records kao etiketa koja je zapravo udarila temelje elektrificiranog bluesa u svom je katalogu imala desetine utjecajnih bluesera, od Sonnya Boya Williamsona i Bo Diddleya do Johna Lee Hookera i Buddy Guya, no u filmu se cijela priča vrti oko nekoliko likova čije se sudbine isprepliću: Muddy Watersa, Chessa, Ette James, Little Waltera, Howlin’ Wolfa i Chucka Berrya. I bolje da je tako, to je pomoglo Cadillac Recordsu da ne postane nabrajalica iskrivljenih povijesnih fakata, već je fokus na par likova dozvolio da se razradi njihova osobnost i pokloni puna pažnja akterima. Film ima atraktivnu narativnu formu, kroz događaje nas kronološki vodi Willie Dixon (Cedric The Enterteiner), jedan od najvećih blues tekstopisaca i svjedok tog vremena. Odvojene sudbine, spretnom rukom redateljice Darnell Martin, polako se približavaju i završavaju zajedno vezani uz život jedne diskografske kuće. A tu ima svega; zabave, rivalstva, svađa oko novca, vjernosti i prevare.
Tipična, ali vrlo zabavna i tempom ispunjena rock’n’roll storija. Iako film pokriva vrlo dugo razdoblje, od četrdesetih godina do vremena kad je Waters, zaboravljen u svojoj zemlji, otkrio da je velika glazbena zvjerka u Engleskoj i da je tamo izazvao rađanje nove glazbene scene, niti u jednom trenutku ne stječe se dojam razvodnjenosti, baš suprotno. Ako bi se mogao pronaći ozbiljni nedostatak ovom filmu, trebalo bi ga tražiti u Beyonce Knowles, velikoj r’n’b zvijezdi u ulozi Ette James. Ne zato što se, baš kao i Madonna, bolje snalazi iza mikrofona nego ispred kamere, nego zato jer jedino ona u čak tri navrata pjeva pjesme u cijelosti, što ubija dinamiku filma koji nije mjuzikl. Glazba u njemu je ipak samo poželjni dodatak sačinjen od kratkih isječaka u dramatskom zapletu.
U ulozi Leonarda Chessa Adrien Brody se snašao kao riba u vodi, Jeffrey Wright briljira kao Muddy Waters, a reper Mos Def kao Chuck Berry ponovno je pokazao – poslije dojmljivih nastupa u filmovima Italian Job, 16 Blocks, Be Kind Rewind – da je možda bolji glumac negoli glazbenik. Budžet filma je iznosio svega 12 milijuna dolara, a izgleda kao da je potrošeno bar 50. Duh autentičnosti je prisutan u eksterijerima, klubovima, studiju, kostimografiji i kroz prekrasne starinske Cadillace, svojevrsnom razlogu zašto se blues Chess recordsa uopće dogodio. I Leonard Chess, kao siromašni imigrant i Muddy Waters u prašini Mississippija, kao i svi ostali u priči na početku su imali jedan cilj. Kupiti sjajni Cadillac. Poslije sve ide lakše.
“Ovo je vrlo zabavan izlet, s ugođajem koji govori da su prvi dani rocka bili divlji kao i svi rock dani koji su slijedili.” – Owen Gleiberman, Entertainment Weekly.
