“Dijete 44” prvi je dio napete trilogije čija je radnja smještena u Sovjetski savez 1952. godine. U vrijeme najvećih paranoja, strogog obrazovnog sistema i jakog djelovanja tajne policije bezbrižnu svakodnevicu zemlje koja se hvali kako u njoj nema kriminala uzdrmat će krvavi zločini serijskog ubojice poznatog pod nadimkom Rostovski koljač.
Premda je radnja filma smještena na početak 50-tih godina prošlog stoljeća, inspiracija za roman na kojem je temeljen dolazi iz bliže povijesti kad je sovjetskom Rusijom ordinirao takozvani “Mesar iz Rostova” o kojem je već sredinom 90-tih snimljen film “Građanin X” u režiji Chrisa Gerolmoa, a koji je prikazivan i kao mini serijal te je Donaldu Sutherlandu donio Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu. Na žalost, ovaj film u režiji Daniela Espinose bez obzira na pozamašan budžet i impresivnu glumačku postavu neće polučiti nagrade.
Društveno-politička nakarada Sovjetskog saveza koja je prikazana u romanu koji je autor Tom Rob Smith napisao kao trilogiju u zgusnutom i prorijeđenom sadržaju filma “Dijete 44” nedovoljno jasno i tek djelomično prikazana. U stvari, najveća boljka ovog filma njegovo je finale u kojem Leo Demilov pronalazi bešćutnog ubojicu djece djeluje zbrzano i preočito pojednostavljeno. Zbog zgusnutosti ispaštaju i odnosi među likovima za koje se osjeti da su kompleksni, ali ovdje izrazito nedorečeni.
Glumačka ekipa filma je uistinu impresivna: Tom Hardy, Noomi Rapce, Gary Oldman i Vincent Cassel i legendarni Charles Dance. I glumci su ono što barem djelomično ovaj film spašava od potpunog potonuća. Krnji odnos između Lea Demidova (Tom Hardy) i njegove supruge Raise (Noomi Rapace) pršti energijom, onom negativnom koliko kasnije i pozitivnom. Pri čemu oboje glumaca treba priznati da odlično funkcioniraju i u zasebnim dijelovima radnje. Ono što je jedino za zamjeriti Hardyju je taj loše glumljeni ruski akcent, film bi bio tečniji i za gledanje bez tog naglaska. Pa ako već jedan glumac zvuči loše s fingiranim naglaska, onda je bolje kompletnu postavu prebaciti na glumu bez naglaska nego da taj jedan svaki put kad izgovara svoje dijelove dijaloga kvari doživljaj gledanja. Ovo je ujedno i jedina zamjerka što se glume tiče.
Posebno je zadovoljstvo gledati Gary Oldmana u ulozi generala Mikhaila Nesterova i Vincenta Cassela u ulozi bojnika Kuzmina. Odlman vrlo pouzdano isporučuje malog provincijalca koji se trudi svoj mali dio svemira držati podalje od njuškala MGB-a (Ministarstvo državne sigurnosti) a istovremeno ne može odoljeti porivu sprječavanja daljnjih misterioznih stradavanja djece. Istovremeno, kao potpuna socijalna suprotnost Oldmanovu Nesterovu, pompozna i bahata pojava Casselovog bojnika Kuzmina stoji onkraj sovjetske niti na kojoj se ne biraju načini na koje će se odlučivati o sudbinama malih ljudi, a sve s ciljem vlastitog probitka.
Jedini razlog za preporuku ovom filmu je što čak donekle posjeduje moć da nekog nagovori na čitanje romana prema kojem je snimljen. Ipak donekle prenosi osebujnost likova i društvenih odnosa o kojima ustvari progovara dok prepričava jezovitu priču o beskrupuloznom ubojici nevine djece.
“Ignoriramo li pomalo neprirodan razvoj radnje i nepotrebno podebljan ruski naglasak koji je uglavnom usvojio britanski dio glumaca – ovo je fascinantan mračni triler smješten u pedesete godine prošlog stoljeća” – Jason Best, Movie Talk
