Po raspadu Velvet Underground, Lou Reed je vrlo samopouzdano krenuo u solo karijeru – prvo snimio pjesme zaostale iz VU doba, pa se udružio s Bowiem i Mickom Ronsonom i izbacio Transformer, vrhunski glam rock album s nekoliko izvanvremenskih pjesama – “Walk On The Wild Side” i “Perfect Day” svakako strše od ostatka.
Za treći album uzeo je Boba Erzina za producenta koji je dotad radio s Alice Cooperom, što je odavalo ambicije da se dosegne do najširih masa. No, Berlin su u to doba shvatili tek rijetki kritičari, a publika nikako. Konceptualno djelo o paru narkomana, nasilju u obitelji, samoubojstvu, prostituciji i čemeru života junkiea značilo je podmetanje eksploziva pod vlastitu karijeru. I sam Reed brzo ga je bacio u zapećak, zaboravio na njega i izbjegavao izvoditi bilo što od tog materijala. No s godinama Berlin je počeo doživljavati rehabilitaciju, pa se Reed nakon skoro 35 godina kasnije odlučio na odavanje počasti zaboravljenom djelu.
Okupio je neke od starih suradnika (uz Boba Erzina, ovdje dirigenta i gitarist Steve Hunter sudjelova je na snimanju originalnog materijala), uposlio zbor djevojaka iz Brooklyna, mali gudački i puhački orkestar, i odsvirao cijeli Berlin uživo.
U dobroj noći, okružen zaista izvanrednim glazbenicima, s manje poznatom, ali nevjerojatno muzikalnom ritam sekcijom koja zaslužuje da im se spomenu imena – Tony “Thunder” Smith na bubnjevima i Fernando Saunders na basu – Reed je reproducirao svoj Berlin maestralno. I inače u originalu raskošno produciran album, ovdje je još ekspandirao zahvaljujući orkestralnoj i zborovskoj pratnji, ali i snažnijem gitarskom zvuku. Na originalu Reed nije ni svirao gitaru, ovdje je s Hunterom u gotovo svakoj pjesmi ulazio u delikatne igre dviju gitara. Zato su sve pjesme i mnogo duže od originala jer upravo u tim duelima/solažama, nimalo pretencioznim i suvišnim, pjesme su na sredini u krešendu stizale do klimaksa. Reedov glas je poput njegova stasa – zimzelen, samo nešto ogrubljen i izboran.
DVD verziju režirao je Julian Schnabel (zaradio nominaciju za Oscara s filmom “The Diving Bell And The Butterfly”) i napravio koncertni film koji je samo na prvi pogled banalan. Pozornicu s fiksnim osvjetljenjem i projekcijama u pozadini s igranim materijalom koji slijedi priču Berlina, prati nestabilnom kamerom u dugim kadrovima iz svega nekoliko kutova. Drugim riječima, pokušava stvoriti perspektivu gledatelja na koncertu, koji pomiče glavu, viri u određene detalje i mijenja centre pažnje. Berlin kao koncertni film nije jedan od onih gdje jedan kadar traje dvije desetinke sekunde i zaboli vas glava nakon pet minuta gledanja. Na neki je način vrlo konzervativan, što je u ovom slučaju sasvim u redu.
