Snaga ovog filma nije samo u lucidnoj dijagnozi liberalno-kapitalističkog stanja poslovne nesigurnosti, ni u intrigantnom seciranju načina života bešćutnih managera i njihovih podređenih, njegova se privlačnost ispoljava u sitnim konverzacijama između Binghama i njegove okoline
(Up In The Air)
Paramount Pictures/Blitz film i video, 2009., 109 min.
Redatelj: Jason Reitman
Uloge: George Clooney, Vera Farmiga, Anna Kendrick, Jason Bateman, Tamala Jones, Chris Lowell
Ocjena: 8,5/10
Poslije inteligentnih komedija „Hvala što pušite“ i „Juno“ Jason Reitman se svojim posljednjim filmom „Ni na nebu ni na zemlji“ počeo nametati kao jedan od najpotentnijih mladih redatelja. Jabuka nije pala daleko od stabla, njegov otac Ivan Reitman cijenjeni je redatelj komedija (Ghostbusters, Dave, Junior), no u ovom je uz humor, Reitman mlađi ubacio fascinantne elemente ironije i društvene kritike. U jednom od najboljih filmova prošle godine srećemo Ryana Binghama (poslovično ležerno/izvrsni George Clooney) čovjeka koji radi u kompaniji s vrlo upitnom moralnom svrhom. Kad neko poduzeće bilo gdje u Americi želi podijeliti otkaze svojim dugogodišnjim zaposlenicima, Binghamova tvrtka šalje svog „krvnika“ koji hladno dijeli otkaze, misleći još da radi dobro djelo jer im udjeli nekakav program za kasnije samozapošljavanje. Bingham je jedan od najefikasnijih djelatnika tvrtke, stalno je na putu, aerodrom je njegov dom, kartice koje se dobivaju na osnovu prijeđenih stotina tisuća kilometara njegov statusni simbol. On je samouvjeren i uživa u životu kakav vodi. Još kad upozna srodnu dušu koja smjerno kao i on skuplja kilometre ne bi li dobila bolja mjesta u avionu i više beneficija, misli da živi život iz bajke. No kad mlada uposlenica njegove tvrtke unese revoluciju u posao davanjem otkaza preko video linka, pa on više nije stalno u zraku i kad shvati da njegova srodna duša zapravo izvan aerodroma vodi klasičan obiteljski život, njegov naizgled savršeni svijet se počne urušavati.
Snaga ovog filma nije samo u lucidnoj dijagnozi liberalno-kapitalističkog stanja poslovne nesigurnosti, ni u intrigantnom seciranju načina života bešćutnih managera i njihovih podređenih, njegova se privlačnost ispoljava u sitnim konverzacijama između Binghama i njegove okoline; sa šefom, s ljubavnicom, s novom djelatnicom koja shvati da nije za taj posao, s obitelji koja ne razumije Binghamov samotnjački i samoživi način života. Ti su razgovori prepuni malih životnih mudrosti, čak i kad nisu decidirano izrečene, rečenice iz konverzacija tjeraju na preispitivanje vlastitih životnih odluka ili diraju u srce svojom brutalnom istinitošću.
Osim standardno uvjerljivog Clooneya kojem ovakva uloga savršeno odgovara, briljantno je ostvarenje u sporednoj ulozi postigla i Vera Farmiga u ulozi njegove ljubavnice, osobe koja je na aerodromu isti tip kao i Bingham, poslovna žena koja uživa u svom poslu i povlasticama, ali i izvan njega, za razliku od Binghama, vodi posve konvencionalni građanski život uz muža i djecu.
„Ni na nebu ni na zemlji“ nominiran je u čak šest kategorija za Oscara, ali nije osvojio niti jedan. U nekoj drugoj prilici moglo bi ga se proglasiti gubitničkim filmom, no riječ je o toliko dobroj životnoj drami, da ne bi imalo smisla upotrijebiti bilo koji drugi pojam osim „trijumf“. Možda je karakter filma najbolje opisao kritičar Entertainment Weeklya riječima da je „vedar i mračan, urnebesan i tragičan, romantičan i stvaran. Sve ono što je Hollywood zaboravio kako se radi, a mi smo blagoslovljeni što se Reitman svega toga sjetio.“
Tihomir Ivka
