Richard Thompson
Ship to Shore
(New West, 2024)
Precizno definirati svirački stil i estetiku Richarda Thompsona – jednog od najmanje tipičnih britanskih gitarista u povijesti rocka – gotovo je nemoguće. Instinkt ga je vodio od suptilnih tekstura u baladama svog prvog velikog sastava, enormno utjecajnih Fairport Convention, do naglašeno dekoriranih ‘rokoko’ zahvata na ostvarenjima s tadašnjom suprugom i kreativnom partnericom Lindom Thompson i poslije, na solo albumima koji su, istina, većinom oslonjeni na ovu ili onu vrstu folk nasljeđa, ali zahvaćaju i druga područja. Instrumentalistička pomaknutost, nepredvidiv i neprotočan (‘uglasti’) zvuk, te izmicanje konvencijama proizlaze iz istraživačkog duha koji se opire klišejima.
Thompsonov autorski rukopis uvijek razotkriva određenu dozu intenzivnosti i tjeskobe, o čemu svjedoči i novi, tko zna koji po redu studijski album Ship to Shore, objavljen za renomiranu nešvilsku etiketu New West. Henry Carrigan iz magazina Folk Alley ističe da sve njegove radove povezuju “propulzivne melodije i dovitljivi stihovi koji zadiru u tamne zakutke ljudskog srca, ali i ukazuju na tračke svjetla koji donose i sugeriraju nadu”. Posve točno. Primjerice, uvodna “Freeze”, s keltskim primjesama u melodiji i ritmičkom strukturom na tragu afričke tradicije, govori o posljedicama osobne životne neodlučnosti. “The Fear Never Leaves You”, premda naoko relaksiranija glazbeno, nije ništa manje tjeskobna i tematizira psihološke posljedice sudjelovanja u ratnom sukobu: Deset godina, dvadeset ili više/ Isto čudovište prolazi kroz vrata / Kad bih barem mogao izbrisati ono što sam vidio..
Pesimizma nikad dosta, no Thompsonov rad uvijek na slušatelja uspijeva djelovati motivirajuće – vjerojatno zato što je upakiran u ne osobito konvencionalne aranžmane: “Turnstile Casanova ritmički je naglašen komad folk-rocka. “Lost In The Crowd” je relaksiranija i za nijansu toplija, ali svejedno nije lišena unutarnje drame po kojoj je engleski veteran odavno postao poznat. Vjerojatno jedina ljubavna pjesma na albumu, a možda i najsuptilnija, “Singapore Sadie”, posvećena je njegovoj trećoj supruzi i suradnici Zari Phillips – imaginativna međuigra profinjene električne gitare i evokativne violine samo je jedan od argumenata u prilog tezi da u Thompsonovu slučaju dob (75) ne znači baš ništa. Vitalan, artikuliran i energičan, stari Richard i danas zvuči vitalno, izvanvremenski i unikatno. Sve ostalo tek je pitanje vašeg afiniteta.
