Sredinom 19. stoljeća lovac na ucjenjene glave dr King Shcultz (fantastični Kristoph Waltz) kupuje crnog roba Djanga (Jamie Foxx) kojem obećaje slobodu nakon što mu pomogne identificirati slijedeću metu. Uskoro suputništvo ovog dvojca prerasta u partnerstvo, pa i prijateljstvo te će njih dvojica ubrzo kreću u misiju oslobađanja Djangove supruge (Kerry Washington) koja je robinja na plantaži okrutnog robovlasnika Calvina Candie (Leonardo Dicaprio).
Kako bi uspjeli prići dovoljno bilzu ranču, dvojac mora glumiti investitore u “Mandingo borbe” (borbu robova golim rukama dok jedan ne umre), no Candiev vjerni ostarjeli rob Stephen (također izvrsni Samuel L. Jackson) brzo provaljuje prevarante i kraj priče biva krvaviji od očekivanog.
Teško je vjerovati da ovo nije još jedan eksploatacijski film. Nakon velikog uspjeha prilično pretencioznog imaginarnog prekrajanja povijesti u krajnjoj trash maniri, inače vizualnom esteti barem kad je krv u pitanju, Tarantinu se ovaj rordiguezovski način snimanja sigurno omilio pa ga je pretočio i u ovaj ne baš uvjerljivi omaž žanru špageti-vesterna. Mnogi će se morati složiti da ovo nije ni blizu inteligentno i komplicirano složenim zapletima te još nevjerojatnijim raspletima tarantinovih ranijih filmova.
Naime, ime Django kada su špageti-vesterni u pitanju predstavja tragičara koji u svim filmovima, bez obzira što je glavni junak, pogiba. Znači, nakon što je ranijim filmom prekrojio povijest onako kako misli da bi bilo pravednije, sada je to isto učinio ali s temom iz filmske fikcije. Naravno da umjetničko viđenje nečega ne bi smjele postojati granice. No, pitanje je ima li smisla i je li potrebno prekrojiti baš sve što određenom umjetniku ne odgovara? Tempo filma je za trash film prespor, a glavni protagonist previše zbunjen za jednog Djanga koji u klasičnim špageti-vesternima u glavi ima pripremljenu agendu već kod prve scene u kojoj se pojavljuje.
Osim izvrsnog Waltza i Samuela L. Jacksona te u nešto manjoj mjeri DiCapria svi su se glumci pokazali kao loš špageti-vestern materijal, no, opet nitko toliko loš kao sami redatelj u čijem su neobičnom špageti-vesternu svi friško obrijani i ulickani kao da su tek izašli iz kupaonice. Teško je, ali stvarno teško povjerovati da bi se Sergio Corbuci složio s Tarantinovom vizijom Djanga.
“Odbjegli Django je zagubio svoju melankoličnost a dovitljivost mu je na razini gorčine te se pretvorio u žestoki nered. Ovo je omaž žanru špageti-vesterna kuhan al-dente, zatim kuhan još malo i završno utopljen na smrt.“ – Anthony Lane, New Yorker
