Dva maskirana muškarca otmu mladu djevojku, zatvore je u sobu i traže otkupninu. Stvari se u međuvremenu gadno zakompliciraju i na kraju okrenu u sasvim neočekivanom pravcu. Ideja nije originalna, u filmu vidimo samo tri lica i radnja se uglavnom odvija u četiri zida. Na papiru izgleda kao 100 minuta monotonije, no kad tri glumca pokažu sav talent, a redatelj (ujedno i scenarist) ima osjećaj za efektan dijalog, ritam i dramatiku, mogu se dobiti gotovo spektakularni rezultati.
Film počinje od detalja, uz efektnu glazbu pratimo dva momka kako u praksu provode precizno isplaniranu akciju, kupuju potreban materijal, mijenjaju tablice na kombiju, zvučno izoliraju stan. Kad sve završe presvlače robu i bacaju je u plastičnu vreću; oni ne ostavljaju tragove, oni znaju što rade. Kad na brzinu ubace djevojku u kombi i stave joj lisice i gledatelji saznaju što rade. Poslije otmice djevojke pod imenom Alice Creed (sjajna Emma Arterton), otkrivaju i svoje motive, nemaju mazohističkih poriva, objašnjavaju joj kako joj ne žele nauditi, a kamoli je ubiti, ali ako će biti prisiljeni neće oklijevati. Vic (Eddie Marsan) je šef mlađem Dannyu (Martin Compston), a kasnije će se pokazati i ljubavnik iz zatvora u kojem su akciju isplanirali.
Vic je hladan i proračunat, Dannya vrlo brzo nakon što otmu djevojku u dugim satima čekanja na otkupninu uhvati grižnja savjesti. Kasnije će se pokazati i zašto. Danny je izabrao baš Alice Creed jer ju pozna od prije zavora, dapače, s njom je bio u vezi. Iako su pred djevojkom uvijek maskirani, igrom slučaja i Dannyeve nepažnje dok je Vic vani, Alice mu vidi lice. Zaprepaštena, ipak zadržava prisebnost i proradi joj instinkt za preživljavanje. Vidi u Dannyu slabu kariku cijele akcije i priliku da se oslobodi.
To što film počinje sporo (prva rečenica je izgovorena u šestoj, a druga u 10. minuti) i predvidljivo, samo je očito namjerno zavaravanje gledatelja u filmu u kojem se tenzija diže naglo i ne spušta se do samog kraja. Na vrlo inteligentan način tvorci ovog trilera su na prilično jednostavnoj ideji naznačenoj u prvih par rečenica razvili neočekivanu kompleksnost. Ona izvire iz činjenice da Vic i Eddy iz praktičnih razloga (odlazak po hranu, vršenje nužde, dogovaranje otkupnine), nisu mogli biti čitavo vrijeme zajedno u stanu s otetom djevojkom. Briljantnost scenarističkog predloška skriva se u dijalozima i događajima kad se prvo Danny, pa Vic, pa opet Danny i tako ukrug, nađu nasamo s Alice. Ti su trenuci i tragovi koji ostaju iza povod za rastuće nepovjerenje između dva partnera. Oni će izvesti akciju zajedno gotovo do kraja, ali s primislima kako da prijeđu jedan drugoga.
Još kad u svemu ima engleskog humora s dozom cinizma, nasilja koje povećava nelagodu, uz već od samog početka namjerno izazvanu klaustrofobičnost prostora u kojem se odvija većina radnje, pred nama je vrhunski konstruirani napeti minimalistički neo-noir. Nešto kao Tarantinov „Reservoir Dogs“, samo snimljen s još manjim budžetom, s manje glumaca, manje krvi, ali s jednako intrigantnom i nepredvidljivom pričom. Jedino što ovdje ipak svi ne poginu na kraju.
Iza filma kao scenarist i redatelj stoji debitant J. Blakeson (kao scenarist radio je prije na hororu Descent 2). O njemu kao i samom filmu nema mnogo podataka, ali je znakovito da ga je ugledni Variety stavio 2010. na listu redatelja koje treba pratiti. Dosad još nije imao priliku pokazati je li „Otmica Alice Creed“ samo bljesak, no to bi se moglo brzo promijeniti. Naime, pregovara s Warnerom da u ruke uzme projekt „Hell And Gone“ s temom katastrofalnog požara u Chicagu 1871. godine. Priča je navodno slična onoj „Titanica“, samo umjesto tonućeg broda imamo grad kojeg proždire vatra. S obzirom kako je vješto režirao i inteligentno napisao zaplet za ovaj „mali“ triler, njegove nove projekte čekamo s nestrpljenjem.
