U “Sirotištu” stvarni svijet nije grub i mučan kao za djevojčicu Ofeliju u “Panovom labirintu”, ali su zato izmišljeni likovi dobri, dok je ovdje sve upravo obrnuto
(El Orfanato)
Picturehouse/Discovery film i video, 2007., 110 min.
Redatelj: Juan Antonio Bayona
Uloge: Belén Rueda, Fernando Cayo, Geraldine Chaplin, Montserrat Carulla, Mabel Rivera, Andrés Gertrúdix
Ocjena: 7/10
Koliko je tanka linija između jave i sna, stvarnog i izmišljenog svijeta na fantastičan je način u snažnom i potresnom «Panovom labirintu» pokazao Guillermo del Toro. Ovdje iza projekta «Sirotište» stoji kao producent, ne bez razloga. Priča odgovara njegovom senzibilitetu: Laura je svoje najranije djetinjstvo provela u sirotištu za koje je vežu lijepe uspomene. Sad već udana i majka, ona se vraća u sirotište i tamo otvara dom za hendikepiranu djecu. Trebao je to biti raj za klince da se na svježem zraku, u šumi ili na plaži mogu igrati do mile volje. No s vremenom mjesto poprima neku zlokobnu atmosferu, a sve se pojačava kad Simon, sedmogodišnji Laurin sin počne komunicirati s imaginarnim prijateljima i tu praksu prenese na ostalu djecu. A imaginarni prijatelji nisu dobre vile već u sebi nose zlo. Uskoro će i Laura biti uvučena u taj koloplet straha, nevidljive zle djece i malo tko će moći razabrati stvarno od nestvarnog.
“Sirotište” je na neki način vrlo slično “Panovom labirintu”, i ovdje su u središtu djeca koji prizivaju vlastiti izmišljeni svijet da pobjegnu od stvarnosti, samo su polovi pozitivnog i negativnog izokrenuti. U “Sirotištu” stvarni svijet nije grub i mučan kao za djevojčicu Ofeliju u “Panovom labirintu”, ali su zato izmišljeni likovi dobri, dok je ovdje sve upravo obrnuto. I film je mnogo više izravno horror, zbog uznemirujućih scena zaradio je “R” oznaku i Americi ga u kinu nisu mogli gledati mlađi od 17 godina. «Sirotište» je prošle godine zaradilo sedam Goya (španjolski pandan Oscara), uključujući i onaj za redatelja i scenarij.
»I ako su neki elementi zapleta već više puta viđeni, Bayona i scenarist Sergio G. Sánchez aranžirali su ih na svjež način, stvarajući emocionalno snažno iskustvo u kojem se igraju s gledateljevim živcima” – Noel Murray, The Onion
