U 20th Century Foxu su smatrali da će H.R. Gigerov Alien biti preodvratan za publiku, odmahivali glavom na ideju da glavni lik jednog SF-a bude žena, i to još nepoznata glumica. SF je bio a priori podcijenjeni žanr…Ipak, vizija autora da naprave “Ralje u svemiru” rezultirala je jednim od najboljih SF filmova u povijesti kinematografije.
“Nisam od nikoga ukrao Aliena. Ukrao sam ga od svakoga.” Dan O’Bannon, autor i scenarist kultnog SF horora kojem su trebala desetljeća da dosegne univerzalnu aklamaciju, nikad nije skrivao da je Alein prije plod eklekticizma, otkidanja komadića iz raznih SF priča, filmova, stripova, romana i posljedica sudbinskih susreta, negoli nagli napad inspiracije i mašte.
O’Bannon je još kao student kinematografije zajedno s kasnije znamenitim redateljem Johnom Carpenterom napisao scenarij za Dark Star, filmsku odiseju u svemiru s komičnim momentima. Ubrzo nakon toga, jedan drugi scenarist, Ronald Shusett, impresioniran “Tamnom zvijezdom” povezuje se s O’Bannonom i zajedno pišu uvodne scene filma u kojem se malobrojna posada svemirskog broda na dugom putovanju prema Zemlji budi iz umjetno izazvanog sna, prima neobičan signal iz svemira i nalijeće na ostatke dosad nepoznatog oblika života. I tu su stali. Jednostavno nisu znali u kojem pravcu krenuti i koji oblik udahnuti tom nepoznatom obliku života. U međuvremenu O’Bannon se uključuje u projekt filmske adaptacije SF romana “Dina” Franka Herberta, seli se u Pariz na pola godine zbog toga, no projekt propada i dovodi O’Bannona doslovno na prosjački štap, postaje beskućnik i prisiljen je preseliti se Shusettu.
Kaže se da nesreća nikad ne dolazi sama, no zna se dogoditi i sreća u nesreći kao u ovom slučaju; O’Bannon se za boravka u Europi upoznao s umjetnošću njemu dotad nepoz
natih umjetnika, između ostalih i surealista Švicarca H.R. Gigera. Njegova slika Necronom IV postat će konačno rješenje u što bi misteriozni oblik života pronađen od strane sedmeročlane posade teretnog broda Nostromo trebao izrasti i nema sumnje da bez Gigerovih uznemirujućih izvanzemljskih bića film ne bi ni blizu bio toliko vizualno jak kao što je na kraju ispao. S jasnijom slikom Aliena i scenarij se, “sempliran” djelomično iz drugih SF priča, počeo brže razvijati, sad je trebalo pronaći dovoljno ambicioznog redatelja da od “Aliena” napravi ozbiljan film od kojeg će se gledateljima lediti krv u žilama. 20th Century Fox, zagrijan za skice scenarija, htio je nekog već dokazanog, redatelja akcijskih drama Waltera Hilla ili Roberta Aldricha, ili engleske redatelje Petera Yatesa, odnosno Jacka Claytona. Hill je odbio jer je zazirao od filmova s puno specijalnih efekata, a i bio je već duboko u projektu “Ratnika podzemlja” koji će kao i Alien te 1979. godine pomesti kino blagajne i izazvati kontroverzne reakcije. Prema drugima sam O’Bannon je imao zazora zbog sumnje da će se posla uhvatiti onako plaćenički, maniristički i bez strasti. A nikako nije htio da Alien postane još jedan bezvrijedni B-film u žanru koji je s “Ratovima zvijezda” tek stjecao novi kredibilitet kod ozbiljnije publike i kritike.
SF s ženom u glavnoj ulozi!?
Ridley Scott bio je mladi britanski redatelj s tek jednim filmom iza sebe, povijesnom dramom The Duellists (kod nas prevedeno kao “Dvoboj do istrebljenja”) čiji je stil osvojio producente “Aliena”. Činio se dovoljno ambicioznim, pa i pretencioznim u pozitivnijem smislu te riječi da cijelu priču shvati ozbiljno i umjesto potrošne SF atrakcije snimi umjetnički pregnantan film. Nisu pogriješili, Scott se bacio na posao svim silama, zatvorio u studio u Londonu i nacrtao ilustracije scena, svemirskih brodova izvana i iznutra detaljno i toliko upečatljivo da su ljudi u 20th Century Foxu, impresionirani viđenim, odmah udvostručili proračun. Bilo je problema oko prihvaćanja dizajna Aliena, jer su vodeći ljudi u filmskoj kući smatrali da će biti preodvratan za publiku. Scott je mislio upravo suprotno, kad su mu scenaristi pokazali Gigerov Necronom, prema kasnijim intervjuima, ostao je bez daha – znao je da mu je najveći problem riješen, Necronom je zaista bio odvratan na neki način, zastrašujuća kreatura, ali daleko od uobičajenih šablonskih vizija vanzemaljskih bića, nešto izvan kanona dotadašnje SF mašte. Scott je osobno odletio u Zürich kod Gigera koji se pokazao vrlo kooperativnim i zainteresiranim, pa se brzo uključio u projekt dizajniranja svih oblika Aliena, od jaja, preko nedonoščeta iz znamenite scene izbijanja iz prsa Johna Hurta, do odraslog čudovišta koje jednog po jednog ubija članove posade Nostroma.
Scenaristi i Scott su s
e izborili za svoju viziju čudovišta iz svemira. Drugi je izvor iskrenja između kreativaca i onih koji brinu o profitu na ovom projektu bio izbor glavnog lika – razum i iskustvo iz SF filmova sugerirali su da središnji protagonist mora biti muškarac, gord i neustrašiv, no producenti (među kojima je bio i nesuđeni redatelj filma Walter Hill) su naumili krenuti nepoznatim putem. Na ideju da središnja figura bude žena, u 20th Century Foxu su odmahivali glavom, ali su je lakše progutali od toga da će ta žena biti filmski debitant. Sigurney Weaver, naime, imala je tek nešto iskustva s Brodwaya iako je bila stara skoro 30 godina, no Ridleya Scotta impresioniralo je njenih metar i 85 u štiklama, upečatljivo lice i glumačka diploma s prestižnog Yalea. Set s kompliciranim i skupim maketama je već bio postavljen, prve klape udarene, a ime glavne glumice još je visjelo u zraku. Nakon natezanja i dugih testova Weaver je razoružala kritičare i postala Ripley.
Ljudi iz susjedstva u svemiru
Ozbiljnost filma, osim numizmatički dizajniranih i izvedenih interijera i eksterijera, Gigerovog surealizma, pojačao je upravo neobičan izbor glumačke ekipe; Weaver i Veronica Cartwright u ulozi plahe navigatorice Lambert na pragu tridesetih godina bile su najmlađe. Svi ostali, od Toma Skerritta i Harrya Deana Stantona, do Yapheta Kottoa i Johna Hurta bili su sredovječni, prilično obični tipovi iz susjedstva, daleko od nekakvog modela astronauta. Ljudi na poslu prijevoza rudače u komercijalnom brodu kojima je prva briga što prije doći kući i dobiti povišicu za svoj posao. Baš zato se lako poistovjetiti s njima, zato je film još strašniji i zato je scenarist Dan O’Bannon uspio postići ono što je od početka htio – svemirsku inačicu Spielbergovih “Ralja”. Najkraći sinopsis stao u bi u par rečenica, a da se ne spusti ništa bitno: komercijalni svemirski teretni brod prevozi rudu na Zemlju i usput nalijeće ne tragove života. Sedam članova posade odlučuje ispitati u čemu je stvar, odlazi na napušteni planetoid, otkriva neku vrstu jaja i iz jednog iskače kreatura koja se zalijepi članu posade Kaneu za lice. Pri kasnijem pokušaju skidanja s lica otkrivaju da to biće ispušta kiselinu koja bez problema tali čelične brodske podove. Kreatura (Scott je od Kubricka pokupio da je stvarima u filmu dati imena – ova je nazvana “facechugger”), se skida s lica sama i naizgled je sve u redu s Kaneom, sve do doručka i legendarne scene probijanja malog Aliena iz njegovih prsa. Počinje nadmudrivanje u lovu na nepoznatu neman koja u međuvremenu izraste u diva i stroj za ubijanje. Vanzemaljac se pokaže superioran…osim u slučaju časnice Ripley.
Za današnje standarde film je spor, s puno dugih kadrova, ali i “brzih” neugodnih iznenađenja, zapravo klasični horor smješten u svemirsko okruženje. Njegova zlokobna atmosfera, hladnoća neonskog svjetla, izmjena delikatnih klasičnih melodija Jerrya Goldsmitha i teških zvukova, šumova i škripe s broda, sve to ježi kožu kod ponovnog gledanja unatoč tome što unaprijed znamo ishod. U vrijeme pojave film je reklamiran pod sloganom “u svemiru nitko ne može čuti vaš vrisak” i teško bi bolje bilo opisati tjeskobu koju ovaj film izaziva kod gledatelja.
Siromaštvo imaginacije ili frojdijanska metafora?
Film je bio veliki hit na kino blagajnama, njegovi tvorci su to znali i prije negoli će biti pušten u distribuciju. Naime, na ranim probnim projekcijama reakcije publike su bile frenetične – u dvorani je vladao strah, ljudi su vrištali i istrčavali van šokirani viđenim. Dovoljan razlog za trljanje ruku, glas o zastrašujućem filmu širio se poput vatre na jakom vjetru. Sveukupnih 11 milijuna dolara ulaganja na blagajnama je ravno udeseterostručeno, no očito je Alien bio toliko ispred ili izvan vremena da mnoga specijalizirana filmska glasila nisu odmah dokučila njegovu veličinu.
Razloge prije svega treba tražiti u tadašnjoj a priori odbojnosti mnogih kritičara prema SF-u, pa nije bilo čudno o Alienu pročitati da skupoća trikova nije uspjela prikriti siromaštvo imaginacije! Rijetki su tada u njemu vidjeli nešto frojdijansko, podsvjesno seksualno i(li) ga pokušali tumačiti kao metaforu. A dalo bi se na par strana višeznačno raspravljati samo o tome što bi zapravo moglo značiti da izvanzemaljska kreatura koja se zalijepi čovjeku lice i iskoristi ga da u njega usadi sjeme zlog bića, parazita koje doslovno izbija iz njega i uništava ga kao i kasnije sve ostale. Oplođeni muškarac!? Metafora raka ili zlokobno predviđanje AIDS-a? Tko zna što su i jesu li autori Aliena iza jasnih scena kamuflirali tamne filozofske misli, no cilj dubokog uznemiravanja publike je postignut. S vremenom su i kritičari počeli gledati Alien drugom dioptrijom i s kasnijim izdanjima, director’s cut verzijama, pojavljivala su se sve dublja (i bizarnija) tumačenja smisla filma.
Alien je dobio Oskara za specijalne efekte i još jednu nominaciju, te nekoliko glavnih Saturna, nagrada za dostignuća u SF filmu. S godinama kult Aliena je narastao do te mjere da nitko ozbiljan više ne pokušava osporiti njegovu genijalnost i povijesnu signifikantnost. O tome svjedoče činjenice da na agregatskom filmskom Rotten Tomatoes portalu Alien drži 97 posto pozitivnih ocjena, da ga je Američki filmski institut stavio na sedmo mjesto najboljih SF filmova svih vremena (Ridley Scott ima još jedan film na toj listi među deset – “Blade Runnera” na 6. mjestu); konačno, da je 2002. zaštićen kao kulturno dobro i spremljen u američki Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao “povijesno, estetski, kulturalno značajno umjetničko djelo”. Djelo koje slavi trideset godina u međuvremenu je pretvoreno u vrijednu franšizu, jer je s Aliens iz 1986. James Cameron nastavio tamo gdje je Ridley Scott stao, slabije su se u priči snašli jedni od nadarenijih redatelja srednje generacije David Fincher s Alien 3, te Jean-Pierre Jeunet u Alien Resurrection, koji je par godina kasnije s “Amelie” pokazao da mu ipak bolje leže romantične drame. No to su već priče za neke druge godišnjice.
Improvizacija vs kompjuterska animacija
Danas bi napraviti Aliena bio mačji kašalj uz pomoć moćnih mašina i kompjuterski generirane grafike. Prije 30 godina trebalo je puno mašte, snalažljivosti, obrtničke spretnosti i mukotrpnog ručnog rada. Sve što se vidi na ekranu, a to i danas odiše nevjerojatnom svježinom, zaista je napravljeno. Ponekad su stvari bile vrlo jednostavne. Jaje na napuštenom svemirskom brodu napravljeno je od pleksiglasa, a kretnje koje se naslućuju izvana zapravo su ruke Ridleya Scotta u gumenim rukavicama. Neke su nešto složenije; kad se jaje otvori pomoću hidrauličkog stroja, ono organsko što vidimo je stvarni kravlji želudac iz najbliže klaonice koju su ljudi sa seta često posjećivali.
Puno je svježeg goveđeg mesa i krvi upotrijebljeno za izbijanje malog Aliena iz prsa. Glumci su znali da će izaći kreatura, ali ne i na koji način. Glumci nisu očekivali eksploziju krvi, kad se ona dogodila šok je bio toliki da je Veronica Cartwright izgubila svijest, a Yaphet Kotto cijeli dan poslije s nikim nije progovorio ni riječ. Užas na njihovim licima nije bio glumljen. Kod pregleda mrtvog “facechuggera” korištene su ovčja crijeva, riblje škrge i meso školjki, a mašta i snalažljivost najbolje je prezentirana u trenutku kad ostatak posade shvaća da je časnik-znanstvenik Ash (Ian Holm) android pa dolazi do sukoba u kojem je mehaničkom Ashu doslovna otkinuta glava. Unutrašnjost njegovog mehaničkog dijela dočarana je špekulama, kavijarom, mlijekom i špagetima!
Scott ni pod koju cijenu nije htio da publika doživi film kao jeftinu B-produkciju. Sve je moralo izgledati stvarno i ogromno. Za potrebe slijetanja Nostroma na planetoid izgrađena je noga stajnog trapa broda visoka 18 metara kako bi sve izgledalo ogromno. No redatelj nije bio zadovoljan razlikom u proporcijama i izveo je jednostavan trik; obukao svoja dva sinčića u posebno skrojene skafandere kako bi brod pored njih izgledao veći. Slično je i s odraslim Alienom; da bi bio gipkiji od nekakvog robota, u njegov kostim obučen je nigerijski student Bolaji Bodejo čija je odlučujuća kvalifikacija za taj posao bila visina od 218 cm. Inače, za složeni dizajn Aliena korišteni su razni materijali – od plastelina, preko pravih zmijskih kralježaka do cijevi za hlađenje izvađenih iz Rolls Roysa.
Svi eksterijerni oblici napravljeni su kao modeli od drva i plastike; Brod Nostromo u tri modela, od 30 centimetarske verzije za udaljene kadrove, do modela od 4 metra za vrlo bliske slike otpuštanja shutllea. I tu su se služili onime što se moglo nabaviti; za bliske površine broda koristili su se komercijalni modeli ratnih brodova i aviona iz 2. svjetskog rata. S ovim tehničkim, gotovo anegdotalnim saznanjima, ponovno gledanje Aliena izaziva još veće poštovanje prema filmskoj ekipi nevjerojatne imaginacije i sposobnosti da od uobičajenih (s)tvari napravi uvjerljiva čudovišna bića i svemirske objekte i vedute.
