“The Master”, “Arrival”, “Sharp Objects”, “Man of Steel”, “American Hustle”, “The Fighter”, “Nocturnal Animals”, “Her”, lista se nastavlja. Ili, ako vam je draže – Paul Thomas Anderson, Denis Villeneuve, Jean Marc Valee, Zack Snyder, David O. Russell, Spike Jonze; neki od najznačajnijih suvremenih režisera, srednje ili nove generacije, utilizirali su Amy Adams u širokom rasponu uloga na velikom ekranu. I upravo je to ključna riječ kojom možemo metonimijski povezati dosadašnju glumačku karijeru Adams – raspon.
Amy Adams i dolazak oštre tuge
Od Lois Lane u Snyderovim filmovima o Supermanu, preko O. Russellovih socijalnih drama pa sve do ezoteričnih pripadnica kulta u kriptičnim filmovima Paula Thomasa Andersona, Amy Adams je glumica koja ne poznaje granice, barem kada je u pitanju dijapazon živopisnih likova koje utjelovljuje. Od 2006.do 2014. njen rad joj je donio pet nominacija za Oskara – četiri za sporednu i jedan za glavnu ulogu (“American Hustle”) – Hollywood je pod njezinim nogama…
Međutim, koja je to definirajuća kvaliteta koja je od ove američke glumice, rođene u Italiji gdje je njen otac bio stacioniran kao član vojske Sjedinjenih Država – što ju je to uzdiglo iznad čitave jedne generacije glumica i gurnulo u gotovo sve pore američkog filma, od nezavisnih komedija, preko televizijskih serija, pa sve do holivudskih blockbustera? Adams je svoje prve zapaženije korake napravila glumeći u Spielbergovom hitu “Catch Me if You Can”, a do danas je postala simbol filmske preobrazbe – suptilnog oblikovanja svojih uloga koje su, sve do jedne, raznolike, ali isto tako i neupitno autentično njene.
Drugim riječima, intenzitet koji je donijela u “American Hustle”, odlučnost i nepokolebljivost “The Mastera” i dar tuge koji provlači kroz “Arrival” svi, iako predstavljaju dijametralno suprotna emotivna i psihološka stanja, ostaju specifično utkani u lik i djelo Amy Adams. Koristeći poznato, ona predstavlja i tumači nepoznato – najstariji pripovjedni trik zapadne civilizacije, utkan u kovrče i sumnjivo neprepotentan pogled iza njenih očiju.
Uostalom, postoji razlog zašto je u njenim ekspresijama, u njenim pokretima i riječima, idealnog interpretatora za svoje likove vidio čitav jedan niz režisera s estetskim motivacijama i postupcima toliko različitima poput tehnički minucioznog Andersona, ultra-stiliziranog (i jednako toliko infantilnog) Snydera i idiosinkratičnog Jonzea. Međutim, dva režisera koja su u posljednje vrijeme na najzanimljiviji način upogonili Adamsinu suptilnu karizmu su, znakovito ili ne, kanadski Francuzi – Denis Villeneuve u “Arrivalu” i Jean-Marc Valee u “Sharp Objects”.
U oba projekta, Adams je pred kamerama izgradila protagonisticu koja u tekstu dominira svojom pasivnošću – u svojoj tuzi pronalazi snagu. Naravno, kako i je u duhu ove američke glumice, i ova tuga ima svoje slojeve – svoju povijest i svoj okus – poput ožiljaka koji s vremenom promijene svoje krivine i oblike i kojima se polako gubi trag.
“Arrival”, Villeneuveova adaptacija priče o gubitku, vremenu i jeziku Teda Chianga, jedan je od najboljih primjera svrsishodnog i kreativnog korištenja filmskog jezika u visoko budžetnom američkom filmu u posljednjih nekoliko godina. Iza relativno jednostavne premise o posjetu vanzemaljskog svemirskog broda leži višeslojna priča o ljudskim pokušajem da komunicira s posjetiteljima s kojima ne samo da ne dijeli povijest, kulturu ili etiku, nego niti osnovni komunikacijski medij – jezik.
Villeneuve briljantno koristi protokole koje mi kao gledatelji donosimo u kino-dvoranu ne bi li nam pred nosom izveo trik – “Arrival” je unikatan po tome da je njegova filmska struktura sama po sebi “spoiler” koji otkriva zaplet i najveći zaokret u čitavoj priči. Međutim, uz svu formalnu moć, Deakinsovu fotografiju i snagu same priče, srce “Arrivala” nalazi se u sporoj tuzi profesorice lingvistike koju s toliko težine i držanja tumači Adams.
Film “Arrival” počinje s pripovjednim trikom. Prvih nekoliko scena raspliće polagano raspadanje obiteljske idile – susreti majke i kćeri sele se iz zaigranih scena uz rijeku do bolničkih kreveta, strepnje, suza i, naposljetku, smrti. Nakon toga, upoznajemo našu protagonisticu u kontekstu za kojeg pretpostavljamo da se događa nakon smrti njene kćeri. Zapravo, efektnost raspleta na kraju trećeg čina u potpunosti ovisi o tome da povjerujemo kako je Amy Adams koju gledamo dok joj vojni časnik objašnjava kako je potrebna da s posjetiteljima sa zvijezda pokušava komunicirati ista ona Amy Adams koja se nekoliko scena ranije morala oprostiti od vlastitog djeteta. Naravno, kao što ćemo kasnije saznati, ona to nije, budući da se prolog zapravo sižejno i kronološki događa nakon radnje filma. Međutim, upravo Adamsina gluma služi kao nakovanj preko kojega je Villeneuve izgradio tematsko i pripovjedno srce filma. Njene tužne oči, koje uvijek kaskaju za momentom, izgubljenje, njeno držanje, apsolutno autoritativno oko njenog područja znanja, ali fragilno – njena uvjerenost da je najveća moguća snaga upravo razumijevanje vlastite slabosti.
Ne treba čuditi da ona, u momentu kada nauči jezik vanzemaljaca (koji je nelinearan i samim time joj omogućava vremenskog putovanja) prihvaća svoju ulogu bez puno rezervacija – uostalom, riječ je o liku koji je od početka bio izglobljen iz vremena u kojem žive svi ostali, poput kamenčića koji je prekasno pao u jezero i stvara kolutove ne u vodi, nego u vremenu. Mi kao gledatelji razumijemo njenu odluku s kraja filma da ponovo proživi život i smrt njene kćeri upravo zato što smo bili s njom na početku – kada je proživljavala to isto.
“Arrival” je film nevjerojatne formalne snage, snažne metatekstualne poruke i minuciozno elaborirane radnje, ali on gotovo u potpunosti pripada snažnoj tuzi koja zrači iz Amy Adams.
Umorna novinarka koja se, nakon dugo godina, vraća u svoj rodni gradić po zadatku svog urednika – zadatku da što više sazna o misterioznom slučaju nestanka dvije sestre – na prvi pogled ne može biti drugačija od protagonistice koju Amy Adams tumači u “Arrivalu”. Međutim, Camille Preaker, koju Adams tumači u “Sharp Objects” iza sebe vuče sličnu vrstu tuge i na sličan način služi kao emotivno i pripovjedno srce serije. “Sharp Objects” na površini djeluje kao ekranizirani roman južne gotike – tog pripovjednog polja kojega je William Faulkner zadužio sa svojim teškim pričama o američkom post-bellum jugu. Međutim, ako je Adamsina Camille okružena gotičkim kontekstom – gradićem koji živi izglavljen iz vremena, nastranim i čudnim likovima, bajkovitom atmosferom – njen interni svijet mnogo je mračniji. Alkoholizam, emotivne traume, mentalni kolaps – sve su to Camilleini osobni demoni, a interakcija s istima jednako je, nekada čak i više, bitna kao i ona nje i njene okoline.
“Sharp Objects” na površinskoj razini – motiva, radnje – aludira na puno prizemniju tematiku. Umjesto visoko-konceptualnog SF-a, riječ je o kolažu južno-gotičke pripovijest o psihološkom slomu i okrutnostima i tajnama malenog gradića na američkom jugu i krimi-drame. Međutim, ispod uobičajenih šund-elemenata, leži priča o marginaliziranim članovima američkog društva – o stigmatizaciji mentalne bolesti i onih koji se s njom hrvaju, o čudacima, izgubljenima, usamljenima i onima u potrazi za odgovorima.
Međutim, ako je melankolija koja je proizvod rada tuge emotivna i površinska poveznica između “Arrivala” i “Sharp Objects”, onda je njihova tematska i pripovjedna poveznica nešto drugo – empatija, razumijevanje i odnos prema Drugome. Jedan filmski kritičar je u svojoj elaboriranoj disertacija o novim Ratovima zvijezda napisao kako je to franšiza o tome kako pristupamo novim svjetovima s otvorenim srcem, dok su Zvjezdane staze o tome kako pristupamo novim svjetovima s otvorenim umom.
“Arrival” je konceptualno puno ambiciozniji od oba primjera, ali na neki način ujedinjava njihove temeljne tematske postulate – pristupanje drugima, drugačijima s otvorenim umom i s otvorenim srcem. Između njih; most između oba svijeta – Amy Adams – lice tuge koja dolazi i nikada nije prestala dolaziti.
