Steve Gunn
The Unseen In Between
(Matador, 2019)
Crno bijela fotografija govori više od tisuću riječi: na ovitku svojeg novog, četvrtog albuma The Unseen In Between Steve Gunn pozira u klečećem položaju, u mirnom urbanom ambijentu, blago pognut prema koferu gitare i odjeven u traper jaknu. Sve, uključujući naočale za sunce i frizuru, neodoljivo podsjeća na propulzivnu rock and folk sezonu 1966/67 negdje u Bostonu, njujorškom Greenwich Villageu ili Londonu, svejedno.
Gunn, doduše, nije rođen u New Yorku nego u Pennsylvaniji, ali trenutno živi i radi u kreativno poticajnom Brooklynu. Svoj je svoj profil i umjetničku osobnost, uz ostalo, izgradio i kroz suradnju u pratećoj postavi nešto poznatijeg indie rock glazbenika Kurta Vilea. No riječ je o osobenoj figuri koja se razvila u drugačije profiliranog autora te u fingerstyle gitarista čija se glazba naslanja na opus najboljih predstavnika te sviračke tehnike. Primjerice, na ono što je stvorio John Fahey.
Na svojem novom, četvrtom albumu The Unseen In Between, Gunn je gitarističku tehniku svjesno potisnuo u drugi plan i posvetio se skladanju melodioznijih skladbi, podjednako pod utjecajem folka, americane i estetskih načela rocka šezdesetih. U tu svrhu autor je aranžmanski oplemenio devet novih izvedbi, nadogradivši temeljnu postavu gudačkim pasažima i povremenim potezima harmonike i klarineta. To, dakako, ne znači da je Gunnovo muziciranje zanemareno, manje čujno ili manje inovativno; njegova tehnika i dalje je fluentna i po svim parametrima besprijekorna, a u (razmjerno) asketski aranžiranoj temi “Morning Is Mended” još uvijek podsjeća na Faheya.
Unatoč tome, riječ je (barem formalno) o konvencionalnijem albumu, o toplo produciranoj zbirci pjesama koju je – bez obzira na ranije spomenute reference – teško bez ostatka strpati u neku od brojnih žanrovskih ladica.
Gunn se i dalje drži podalje od srednje struje, no The Unseen In Between ugodan je album, gotovo mekan u strukturi i izvedbi, ali nikada pretjerano sentimentalan – čak niti onda kad se, na specifilan način, referira na smrt; beskrajno dirljiva “Stonehurst Cowboy”, posvećena preminulom ocu, jedna je od najboljih pjesama u Gunnovu cjelokupnom katalogu.
The Unseen In Between njegov je bez sumnje najimpresivniji album i jedno od boljih ostvarenja u prvoj polovici ove godine – u bilo kojem žanru.
