Stonehenge. Ime koje je toliko ukorijenjeno u tlu popularne kulture da je gotovo nemoguće zamisliti diskurs koji ga, na ovaj ili onaj način, ne upogonjuje. U premreženom sustavu suvremenih društvenih znanosti, ovaj monument povezuje se s astrologijom, mjestom odlaganja mrtvih, svetištem i mjerenjem vremena.
Kada je, u 12. stoljeću, britanski srednjovjekovni povjesničar, Geoffrey Monmouth, pisao svoj pseudo-historijski traktat o kraljevima Britanije, posebno mjesto zauzeo je upravo Stonehenge. Monmouth je pisao kako je kamenu konstrukciju izgradio čarobnjak Merlin, uz pomoć divova iz Irske. Stonehenge pripada mitu – riječ je o posljednjem, i jedinom, tragu jedne nestale kulture, kulture čija verzija Britanije nikada nije zaživjela. Riječ je o svijetu kojega je, početkom osamdesetih, pomoću filma i svjetla, htio oživjeti britanski režiser John Boorman.
Vizije slave i propadanja, o zaboravljenom klasiku, nakon više od 30 godina
Piše: Luka Kostić
Merlin je oduvijek bio zanimljiv filmskim kamerama, čak i onda kada se nisu direktno referirale na čarobnjaka. Riječ je o arhetipu – mitološkom aktantu koji je stvorio još jedno opće mjesto suvremenog pripovijedanja: čarobnjaka-mentora, mudrog savjetnika i učitelja junaka koji našeg protagonista priprema na avanturu te umire, ne bi li svojom smrću gurnuo protagonista u sljedeći pripovjedni korak njegove avanture.
Tako smo, prije nego ga je u lik i djelo britanskog šekspirijanca Nicola Williamsona ukotvio Boorman, Merlina gledali iza maske Nicka Furyja i Obi-Wan Kenobija u Marvelovom beskrajnom ciklusu filmova o super-junacima i Lucasovim kultnim Ratovima zvijezda. Gledali smo ga kamerom Petera Yatesa i Petera Jacksona kao Dumbledorea i Gandalfa u filmskim svjetovima Harryja Pottera i Gospodara prstenova.
Upravo je Tolkienova trilogija, to srce suvremene filmske i književne fantastike, bila prvotni objekt Boormanove kamere. Britanac je, godinama prije Jacksonove trilogije, htio adaptirati Gospodara prstenova na film. Međutim, nakon peripetija oko autorskih prava i licence na Tolkienove romane, britanski režiser odustao je u pred-produkciji te se odlučio napraviti još jednu verziju legende o kralju Arturu. “Merline, tvoja mudrost pomogla je iskovati ovaj prsten”, obraća se Arthur svom čarobnjaku, koji stoji okružen prstenom vitezova, nakon finalne pobjede u ratovima za ujedinjenje. Referenca na Tolkienovu trilogiju suptilna je, ali i nezaobilazna.
Boormanov “Excalibur“ (1981) definicija je neshvaćenog klasika, u punom, naizgled kontradiktornom, smislu sintagme. Film je danas, zbog plejade razloga, poput svoje nekonvencionalne strukture, naglašeno umjetne, pseudo-kazališne glume i potpunog nemara za povijesnu točnost, neopravdano gurnut na margine ne samo europskog, nego i Boormanovog osobnog filmskog opusa. Međutim, kao što obično biva, upravo su razlozi zbog kojeg je Excalibur marginaliziran oni koji mu donose umjetničku vrijednost.
Radnja se, kao što nam uvodna špica najavljuje, odvija u srednjovjekovnoj Britaniji. Međutim, kao što ton filma sugerira od samog početka – uvodna scena uvodi nas u bojno polje u magli, evocirajući osjećaj mistike i fantazije – Excaliburova kronotopija krajnje je nekonvencionalna. Filmov pred-moderni svijet, u međukoraku između dvije epohe – one poganskih običaja, magije i starih bogova i nove, kršćanske – prepun je nekonzistentnosti: Arturovi vitezovi obučeni su u pune čelične oklope, izum kasnog srednjeg vijeka, njegova Britanija vjeruje u proročanstva i magiju ali istovremeno pomazuje svoje kraljeve i vitezove kršćanskim blagoslovom.
Naravno, riječ je o postupku kojeg Boorman koristi namjerno – Excalibur postavlja pitanja o mitološkoj, a ne historijskoj istini – svi umjetnički postupci, od dijaloga, kadriranja do glume i muzike, korišteni su ne bi li se pred kamerama rekonstruirao svijet koji, vjerojatno, nikada nije niti postojao.
Drugim riječima, svijet kojemu pripada Boormanov klasik isti je svijet kojemu pripada Stonehenge. Međutim, Boormanov pristup mitologiji oko Camelota i mača u kamenu specifičan je ne samo u načinu na koji konstruira svoj svijet.
Subverzija je u srcu Boormanovog epa: Uther Pendragon, legendarni junak britanske mitologije i otac kralja Arthura, u prologu filma izdaje svog saveznika, grofa od Cornwalla, otima mu dvorac i siluje ženu. Kralj Arthur, obećani heroj koji će ujediniti Boormanovu pred-kršćansku Britaniju doslovce je produkt silovanja, rata i izdaje.
Scenarij, napisan od strane dugogodišnjeg Boormanovog pisca-suradnika, Rospa Pallenberga, uglavnom je kolaž općih mjesta imaginarija legende o kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola – Arthur je odabrani kralj koji ujedinjuje zemlju razorenu požarima rata, ljubavni trokut između njega, njegovog najvećeg viteza Lancelota i kraljice Guinevere, uspon u doba Camelota, incest između kralja i njegove polu-sestre Morgane, propadanje i potraga za svetim Gralom.
Ono što je zanimljivije od same fabule je tematika koja leži ispod mitologije. Arthur, kojega s mlađahnim zanosom glumi , protagonist je koji je istovremeno zanimljiv lik – sa svim manama i nesigurnostima odabranog monarha – i simbol. Uostalom, riječ je o liku iz legendi, kralju koji personificira kraljevstvo – “Kralj i zemlja su jedno”. Dok Arthur sjedi za okruglim stolom, zemlja je plodna i u kraljevstvu vlada mir. Nakon što Arthur krene u strmoglavo propadanje, nakon afere između njegove kraljice i njegovog najboljeg viteza, Lancelota, zemlja propada a kraljevstvom vladaju glad i rat. Arthur je transcendentalni označitelj, čavao svijeta – kuka na kojoj visi čitav fiktivni univerzum kojega Boorman snima na celuloid. Naslovni mač, Excalibur, samo je potvrda njegovog božanskog statusa kao osobe koja donosi značenje u svijet mita i legendi.
Svi elementi koji sačinjavaju film kao umjetničku formu pod Boormanovom režijom korišteni su upravo ne bi li naglasili svoju fikcionalnost i odanost mitskom dekoru, udaljenom od bilo kakvog pokušaja realizma ili mimeze: setovi, kostimi, dijalozi gdje većina glumaca svoje replike izgovara u vikanju, čak i osvjetljenje i divna, hipnotička fotografija kamermana, Alexa Thomsona (koji je bio nominiran za Oskara za svoj rad s kamerom na Excaliburu). I upravo se u tom singularnom korištenju filmskog jezika nalazi istinska vrijednost Boormanovog filma – Britanac nam je uz pomoć poznatoga progovorio o nečemu potpuno novom i snimio filmski ep nesvodiv na svoje stilske ili tematske utjecaje.
Međutim, Boorman nije zainteresiran samo za mitsko vrijeme blagostanja i sreće – Excalibur pronalazi jednaki filmski zanos u trećem činu, gdje dominiraju propast, glad i rat, a Camelot i Arthurovi vitezovi postaju blijeda sjena junaka koji su nekad bili.
U poznatoj anegdoti o kreativnom procesu iza stvaranja cijenjene video igre Dark Souls, njen kreator i režiser, Hidetaka Miyazaki, obrušio se na jednog od svojih dizajnera kada mu je ovaj pokazao svoju skicu za jednog od čudovišta iz igre – ne-mrtvog zmaja. Vidjevši skicu zvijeri po kojoj pužu crvi, Miyazaki je upitao crtaća: “Ne možeš li umjesto ovoga dočarati duboku tugu velebne zvijeri koja je osuđena na polagano, možda i beskrajno, propadanje?”. Boormanov Excalibur upravo je jedna takva zvijer.
Pa ipak, ispod svih tih slojeva mita i alegorije, proročanstava i legendi, najveće Boormanovo postignuće leži u dubokom humanizmu koji pronalazi čak i u vremenu propadanja i tragedije – u priči o Arthuru, mladiću koji je na leđima nosio imaginarij jedne nacije i koji je svoj život proveo kao tkivo za buduća sjećanja, u priči o Parcifalu, vitezu koji je posvetio svoj život potrazi za Gralom, ne bi li se iskupio za tuđe grijehe, o Merlinu, starcu koji živi u svijetu koji ga polako napušta, o Mordredu, dječaku koji je život proveo u mraku ambicija svoje majke.
Boormanovi filmski junaci vode borbu sa šekspirijanskim silama poput sudbine, svijeta i usuda. Ali nikada ne gube svoju ljudskost.
Excaliburov fikcionalni svijet jednako je veličanstven dok cvijeta kao i dok propada. Boormanova vizija donijela nam je tako više od samo još jedne verzije mita o kralju Arthuru – ona nam je donijela verziju jednog svijeta koji nikada nije zaživio i pokazala da ljepota, i duboka tuga, pronalaze svoje mjesto u porazu i propadanju, jednako kao i u trijumfu i slavi.
