Ingmar Bergman je najpoznatiji švedski filmski redatelj, a ujedno i jedan od najvećih uopće. Slavu je stekao opusom teško usporedivim s bilo kim i bilo čim u filmskoj industriji. U šest desetljeća dugoj karijeri režirao je više od 60 kino i TV filmova od kojih je većina postala klasicima još u vrijeme nastanka
Piše: Dario Bojanjac
Ingmar Bergman rođen je 1918.godine u Uppsali u obitelji oca luteranskog biskupa. Djetinjstvo mu je prožeto represivnim odgojem što je jedan od razloga bijega od kuće s 19 godina i upisa na studij književnosti u Stockholmu. Nakon diplome zapošljava se u kazalištu. Piše drame, kratke priče i obavlja scenarističke zahvate na postojećim dramama. Uvidjevši njegov talent, pozivaju ga u najpoznatiju švedsku producentsku kuću Svensk Filmindustri u kojoj iz početka prepravlja tuđe scenarije. Ubrzo piše svoj prvi scenarij za igrani film «Mučenje» 1944. godine, kojeg je režirao drugi velikan švedskog filma Alf Sjöberg. Osim pisanja scenarija, Bergman je i režirao završnu scenu jer je redatelj Sjöberg bio u nemogućnosti zbog osobnih problema. Film je ušao u glavnu konkurenciju filmskog festivala u Veneciji, ali je prošao relativno nezapaženo. Nakon uspješnog prvog scenarija Bergman 1946. godine piše scenarij za film «Kriza» kojeg i samostalno režira. Iako mu je karijera obilježena mnogim uspjesima i mnoštvom nagrada, početak njegovog filmskog puta nije bio previše idiličan. Za današnje pojmove otkriven je relativno kasno. Tek je njegov šesnaesti film prošao zapaženo na međunarodnoj sceni. Bila je to komedija «Osmijesi ljetne noći» koja je 1956.godine na filmskom festivalu u Cannesu osvojila nagradu za najbolju komediju, a bila je i u konkurenciji za Zlatnu palmu. Tim uspjehom Bergman skreće pažnju svjetske filmske zajednice na sebe, a svojim sljedećim filmom izdiže se na tron jednog od najvećih filmskih redatelja svih vremena. Novcem zarađenim od uspjeha filma «Osmijesi ljetne noći» financirao je ključno djelo filmske umjetnosti, «Sedmi pečat».
Sedmi pečat
Radnja filma smještena je u srednjovjekovnu Švedsku. Vitez Antonius Block i njegov štitonoša vraćaju se doma nakon desetogodišnjeg križarskog pohoda. Zemlja je opustošena kugom. Jednog jutra Antonius otkrije da je smrt došla po njega. Kako bi dobio na vremenu i uspio se vratiti kući supruzi, Antonius predlaže smrti da igraju šah. Dokle god Antonius pobjeđuje, smrt ga mora ostaviti na životu. Putujući zemljom Antonius i njegov štitonoša nailaze na mnoge srednjovjekovne pojave, flagelante, vještice, spaljivanja, zabavljače, ali i ljubavne i egzistencijalne probleme. U filmu je naglašena kritika svećenstva i vjere. Antonius sumnja u postojanje Boga, boji se ništavila koje slijedi nakon smrti, gubi smisao života. Malu nadu pronalazi u mladom bračnom paru putujućih zabavljača koji mu se putem pridružuju. Dolaskom doma, gubi partiju šaha, ali nadmudruje smrt i spašava mladi bračni par. Antonius Block i ostali ljudi koji su se zatekli u njegovom domu kad dođe smrt odlaze u smrtnom plesu.
Bergmanov otac bio je luteranski svećenik i sam Bergman odgajan je u strogoj disciplini jer je svećenička obitelj trebala služiti kao primjer drugim obiteljima. Iz tog doba Bergman crpi svoje filmske teme od kojih su najčešće teme krivnje i teme vjere. Upravo se u «Sedmom pečatu» prvi put dotaknuo vjerskih tema i teme smrti koja ga je cijeli život nezaustavljivo proganjala. U jednom intervjuu izjavio je kako mu je upravo «Sedmi pečat» pomogao prevladati strah od smrti.
Uspjeh Sedmog pečata promijenio je pogled na film općenito. U film su ušle velike filozofske teme, a scena partije šaha sa smrću postala je besmrtna, dio opće kulture.
Desetljeća uspjeha
Nakon «Sedmog pečata» uslijedila je Bergmanova dekada u kojoj je snimao klasik do klasika. Prvi u nizu bile su «Divlje jagode» 1957.godine (iste godine kao i Sedmi pečat) drugi ključni Bergmanov film, koji mu je donio Zlatnog Medvjeda na festivalu u Berlinu. Priča prati ostarjelog profesora Isaka Borga koji putuje na dodjelu počasnog doktorata u grad Lund. Kao i u «Sedmom pečatu», glavni lik kontemplativno propitkuje smisao života, vjeru, Boga, sjeća se propuštenih prilika, progone ga vizije smrti…U filmsku povijest urezala se uvodna scena zastrašujućeg sna zbog koje se neki i danas boje gledati film.
Nakon «Divljih jagoda» režira filmove «Lice» i «Djevičanski izvor» u kojima će se proslaviti glumac Max Von Sydow, Bergmanov dugogodišnji suradnik s kojim je snimio čak trinaest filmova. «Djevičanski izvor» Bergmanu donosi prvog Oscara za najbolji strani film i slavu u Americi.
Početkom šezdesetih godina Bergman režira tzv. Trilogiju. Riječ je o tri filma koji dijele teme vjere i sumnje u Boga. Prvi film, «Kroz tamno ogledalo», donio mu je drugog Oscara za najbolji strani film 1963.godine. Švedskom redatelju Vilgotu Sjomanu koji je za vrijeme snimanja drugog filma Trilogije snimao dokumentarac o Bergmanu, redatelj je objasnio dinamiku trilogije.
„U «Kroz tamno ogledalo» dominantni su Bog i ljubav. Zatim dolazi «Zimsko svjetlo» u kojem su Bog i ljubav izvrgnuti kritici. Na kraju, u «Šutnji», Božjoj šutnji u kojoj je sve razgolićeno do kraja i svijet je u potpunosti bez Boga.“
U slijedećih deset godina snimio je «Personu» 1966.godine i «Krici i šaputanja» 1972.godine, dva filma koja je najviše volio i za koje je mislio da su njegova najzrelija djela. Paralelno s radom na filmu radio je i kao producent na švedskoj televiziji. Iz tog doba datira i mini serija «Prizori iz bračnog života», snimljena 1973.godine. Nakon pojave serije u kojoj se preispituju ljubav, bračni život i nevjera, povećao se broj razvoda u Švedskoj. Suočen s tom činjenicom Bergman je izjavio da mu je jako drago jer je ljudima uspio otvoriti oči.
1976. godine zbog nesposobnosti svog odvjetnika i knjigovođe Bergman je uhićen pod optužbom za utaju poreza. Suočen s velikim pritiscima zatvara svoj filmski studio i odlazi živjeti u Njemačku gdje postaje redatelj minhenskog kazališta Residenz. U tih nekoliko godina snimio je par filmova od kojih je najpoznatija «Jesenja sonata».
1982. godine vraća se u Švedsku i režira svoj zadnji veliki film, «Fanny i Alexander» koji osvaja četiri Oscara. To je njegov najambiciozniji i najskuplji film, a paralelno s njim je snimao i istoimenu mini seriju od 6 epizoda. U središtu priče su brat i sestra kroz čije doživljaje Bergman iznosi svoje djetinjstvo i svoje doživljaje. Riječ je o filmu s jakom autobiografskom crtom. Za vrijeme snimanja filma najavio je kako je to njegov zadnji kino film i toga se kasnije i držao. U narednim godinama režirao je kazališne predstave i male TV filmove. Povukao se u osamu otoka Faro u koji se zaljubio još šezdesetih godina. Nakon smrti zadnje supruge 1995.godine, živio je potpuno sam i samo ponekad odlazio s otoka. Njegov zadnji film, «Saraband» iz 2004.godine, nastavak je «Prizora iz bračnog života». Umro je 2007. godine u 89. godini.
Tko to tamo glumi
Bergman je bio poznat po angažiranju uvijek istih suradnika. Od glumaca to su Max Von Sydow, Bibi Anderson, Erland Josephson, Ingrid Thulin i Gunnar Bjornstrand; svi su glumili u barem pet njegovih filmova. Pored glumaca, stalan suradnik bio mu je i snimatelj Sven Nykvist s kojim je surađivao od 1953.godine. Svojim tehnikama snimanja Nykvist je jako utjecao na Bergmana. Koristio je prirodno, a ne umjetno svjetlo, naglašene sjene i prirodan izgled. To je omogućilo Bergmanu razvoj stila po kojem je bio poznat, a uključivao je krupne planove lica za koje je Bergman vjerovao da prikazuju sav raspon ljudskih emocija.
U svojim počecima Bergman je bio poznat kao redatelj koji je volio sve držati pod kontrolom, ali s godinama je mijenjao stil. Kako je stario, tako je sve manje i manje držao glumce u svojim rukama, a sve više i više im je dopuštao i čak ih poticao na improvizacije. Njegovi kasniji scenariji poznati su po tome što sadrže samo kratke crtice o dijalozima, smjernice koje su oni samo nadograđivali. Upravo zbog toga je bio omiljen među glumcima s kojima je radio.
Bergman je jedan od najnagrađivanijih filmskih redatelja u povijesti. Osvojio je 3 Oscara za najbolji strani film, Zlatnog Medvjeda u Berlinu, nagrade žirija u Cannesu, te mnoštvo nagrada za životno djelo. Ipak, među svim tim nagradama ističe se Palma svih palmi, koju je dobio 1997.godine na filmskom festivalu u Cannesu. Riječ je o nagradi koja je dodijeljena svega dva puta u povijesti festivala.
Kuriozitet je da nikad nije osvojio Zlatnu Palmu filmom kojeg je režirao, ali je nepravda donekle ispravljena 1992.godine kad je Danac Billie August osvojio Zlatnu Palmu filmom «U najboljim namjerama» za kojeg je Bergman napisao scenarij.
Bergmanova ostavština
Bergmanov najveći doprinos filmskoj umjetnosti je promjena načina gledanja na film. U svoje filmove unio je teške teme poput smrti, ludila, braka, ljubomore, osvete. Bio je majstor dijaloga, ali i majstor vizualnog govora. Filmovi su mu bili vizualne poslastice pune skrivenih simbola. Upravo je radikalnim stilom promijenio percepciju filmske umjetnosti. Nakon Bergmana film više nije bio neozbiljna zabava za široke narodne mase.
Pakao privatnog života
Privatni život mu je bio prilično nesređen i kaotičan. Ženio se pet puta i imao najmanje devetero djece. Samo zadnji brak s glumicom Ingrid Von Rosen nije završio rastavom. Često je padao u depresivna stanja zbog kojih je boravio na psihijatrijskim odjelima, a nakon uhićenja zbog utaje porezao doživio je živčani slom. Cijeli život patio je od probavnih smetnji koje su se manifestirale nenadanim grčevima. Bio je introvertan i nedruštven. Poznata je priča iz njegovog života o prijateljstvu s Fellinijem. Zabavni Talijan je obožavao Bergmana i stalno ga pozivao na svoje imanje u Italiju, ali Bergman ga nije volio i pokušavao bi nekako izbjeći ta druženja. O ostalim filmskim redateljima nije imao previsoko mišljenje. Hitchcock je za njega bio samo dobar zanatlija, Orson Welles teška prijevara, a Antonioni čovjek od dva filma. Cijenio je jedino Tarkovskog za kojeg je rekao da je majstor vizualnog i majstor sna. Majstor kakav je on uvijek želio biti. Svoje iznimno teško djetinjstvo provedeno pod paskom autoritativnog oca opisao je u autobiografiji «Laterna magica» koju je objavio 1978.godine.
Izabrana filmografija:
1. Osmjesi ljetne noći (Sommarnattens leend) – 1955.
2. Sedmi pečat (Det sjunde inseglet) – 1957.
3. Divlje jagode (Smultronstället) – 1957.
4. Djevičanski izvor (Jungfrukällan) – 1960.
5. Trilogija: Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel) -1961., Zimsko svjetlo (Nattvardsgästerna) – 1962., Tišina (Tystnaden) – 1963.
6. Persona (Persona) – 1966.
7. Krici i šaputanja (Viskningar och rop) – 1973.
8. Prizori iz bračnog života (Scener ur ett äktenskap) – 1973.
9. Jesenja sonata (Höstsonaten) – 1978.
10. Fanny i Alexander (Fanny och Alexander) – 1982.
