Green Day
21st Century Breakdown
(Reprise / Dancing Bear)
I jedni i drugi dolaze iz istog kraja, okolice San Francisca, frontmani im nose isto prezime (Armstrong) iako nisu ništa u rodu, počeli su nekako u isto vrijeme na istoj maloj diskografskoj etiketi (Lookout records), gotovo paralelno postali vrlo popularni, u jednom trenutku i umalo završili u istom bendu.
Naime, poslije prvog, furioznog albuma Rancida, njihov frontman Tim Armstrong surađivao je s vođom Green Daya Billiem Joem Armstrongom, napisali su zajedno jednu pjesmu (“Radio”) za drugi album Rancida Let’s Go, jedan je Armstrong pitao drugog bi li umirovio svoj bend i pridružio se Rancidu za stalno. Green Day je tada već postojao pet godina, imao usku publiku i prilično neizvjesnu budućnost, kao i hrpa drugih skupina sa zapadne obale u nemogućoj misiji guranja male grude punk revivala niz padinu diskografske planine kojom je tada vladao grunge.
No neće proći dugo da se gruda pretvori u lavinu, a upravo će Green Day u njoj imati krucijalnu ulogu. Dookie iz 1994. je uz Smash grupe Offspring valjda najprodavaniji punk album u povijesti (preko 15 milijuna), a “Longview”, “Basket Case” i “When I Come Around” abeceda punka s kraja 20. stoljeća.
Rancid
Let The Dominoes Fall
Hellcat / Dancing Bear
4/5
Neodoljivo melodični, brzi, ali pristupačni, povukli su sa sobom i Rancid čija je retorika bila puno punkerski ortodoksnija, od oblačenja (ziherice i irokezice) do puknutih glasova i bubnja na “kec” kojeg je i uhom teško pratiti, a kamoli u cupkanju nogom. I oni su se dokopali MTV-a sa singlom “Salvation”, visokih tiraža i ocjena u kojima su prevladavale pozitivne usporedbe s The Clash. U međuvremenu, Green Day su u zacementirali status, postali u podžanru punka ono što su U2 općenito u rocku, velika komercijalna atrakcija kojoj više nitko nije vagao poteze ili predbacivao licemjerje zbog raskoraka onog što pjevaju i, recimo, vjernosti velikoj kući s mišlju da se okrene što više profita prije svega. S druge strane, Rancid su ostali heroji pravovjerne punk publike, momci iz susjedstva koji odbijaju milijunske ponude velikih kuća i ostaju vjerni nezavisnom Epitaphu. Kad su prije šest godina poklekli i pustili pretposljednji album “Indestructible” u distribuciju velikog Warnera, zajednica ih je dočekala na nož u skladu s tradicijom tamo još od 1977. kad je zapisana znamenita rečenica da je punk umro onaj dan kad su The Clash potpisali za CBS. No manji je problem što se CD Rancida mogao kupiti na svakoj benzinskoj pumpi. S potpisom za veliku etiketu kao da su pristali na autorski kompromis i među niz direktnih punk poskočica ubacili i par melodija s konfekcijskim mirisom.
Godinu kasnije, Green Day se pak oglašavaju s American Idiot, ubojito angažiranim konceptualnom punk operom gdje je zaboravljeno staro punk pravilo da ako nemaš nešto u pjesmi reći, to kažeš za najviše tri minute. Epsko djelo velike snage i otrovnog jezika izgledalo je kao kraj puta, kao zadnja riječ. Green Day su ipak ostali na okupu i pet godina kasnije izašli pred publiku s, može se reći, American Idiot – drugi dio. Meta je ista, iako Busha više nema, ali je tu televizija kao zli opijum za narod. Glazba je, unatoč mjestimičnom dokazivanju vjernosti punk korijenima još više prilagođena stadionima i zbornom pjevanju.
S druge pak strane, Rancid su također snimili angažirani album, ali s mnogo diskretnijim i dvosmislenijim porukama, zgodnim za čitanje između redova. Odlazak Amerikanaca u rat, posljedice na vojnike povratnike i one kojima se najbliži nisu vratili, linija je poveznica cijelog albuma. Nije ni čudo, i brat Tima Armstronga služio je u Iraku.
I Rancid i Green Day u pjesmama koriste već upokojenu marksističku terminologiju kao što je “radnička klasa”, ali opet s razlikom. Prvi u maniri Springsteena koji se sedamdesetih i osamdesetih bavio duhovima Vijetnama, kao u “Lulu”, pjesmi o ženi u svakodnevnoj bitki da preživi radom od 9 do 5, drugi pak više kroz kritiku policijske države koja kroz masovne medije lobotomizira narod. Razlike između dva punk benda sa sličnim backgroundom očite su i u glazbenom dijelu; kad se Green Day odmiču od tipičnih punk obrazaca zvuče kao Cheap Trick ili kao Fleetwood Mac, posebno u sve učestalijem korištenju klavijatura. Ima nešto stadionski odbojno u njihovom novom albumu. Rancid zvuče punkerski autentičnije i grublje, a kad skreću s pravca čine to kao nekad The Clash prema reggae i ska žanru.
Još gore po Green Day, sve veći broj njihovih balada zvuči kao isprana verzija “Wonderwall” od Oasis, dok su najugodnija iznenađenja na “Let The Dominoes Fall” su upravo balade, nevjerojatno zrele i “teške”. Rancid u njima i duhom i glazbom zvuče kao kad Billy Bragg pjeva pjesme Woodie Guthriea.
Teško bi bilo to reći 1994. godine, ali bez obzira na jednako iskrenu društveno-političku retoriku, Rancid su 15 godina kasnije jači i nepatvoreniji bend od Green Day.
