Nagrađena je Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu u drami Mikea Nicholsa “Closer” 2005. i prvi put nominirana za Oscara. Činilo se da je pred mladom glumicom ogromnog intelektualnog potencijala i lica kojeg kamera obožava velika karijera. Ali, u par slijedećih godina Portman se angažirala u projektima koji su i po redateljima i zamisli obećavali, ali su rezultati bili diskutabilni. Do trijumfa s “Crnim labudom”
piše: Tihomir Ivka
Kad zvijezde prije ceremonije dodjele Oscara stupe na crveni tepih pred Kodak Theathrom u Hollywoodu, govori se uglavnom o tome tko je obukao kakvu haljinu i odijelo, koja je glumica pokazala najviše, je li se vidjelo nešto ekscentrično. Razgovara se više o ukusima i fasadi, a vrlo malo o stvarnim kvalitetama. Nisu glumci bez iznimke lutke na koncu i priglupi ljepotani, ali u svijetu gdje je na kraju važan jedino novac, gotovo svi oni pristaju povremeno pristati na pravila igre. I skromni među njima i najinteligentniji, i ljevičari i desničari, na taj svečani dan priključe se vatrometu glamura i taštine.
I Natalie Portman, mlada prekrasna žena koja je ostvarila najdojmljiviju žensku filmsku rolu u 2010. godini, glumeći u mračnom i tjeskobnom “Crnom labudu” nije iznimka iako njezinu ljepotu ne može narušiti ni najluđa kreacija Vivienne Westwood.
Kad je u pitanju ova 30-godišnja glumica, svođenje njenog lika i djela na kreaciju kljaštrenje je prilično specifične kombinacije osobnosti, odgoja, obrazovanja i svjetonazora za hollywoodski prosjek. Ona je harvardski diplomant, služi se s 6 jezika, angažirana je politički i humanitarno, vegetarijanac je od djetinjstva, neporočna u smislu droge, alkohola i cigareta i otporna na pritisak slave. Nije da se u glumi našla slučajno, pa ostala po inerciji jer postoje rijetka zanimanja na svijetu gdje se da zaraditi više novaca, ali otpočetka na filmsku karijeru nije gledala kao na nešto sudbonosno.
Kad je poslije nastupa u “Ratovima zvijezda – Fantomskoj prijetnji” i romantičnoj drami “Where The Heart Is” upisala Harvard, izjavila je kako je nije briga hoće li joj to uništiti karijeru.
“Radije ću biti pametna nego filmska zvijezda” – rekla je tada i nije iznenadila filmski svijet. U ranijim intervjuima, kao teenagerska glumica u usponu izjavljivala je da biti glumac između ostalog znači biti intelektualno uskraćen, ali i u smislu zadobivanja pojma o stvarnim vrijednostima. S javnošću je dijelila dileme može li se u životu baviti samo glumom “jer se glumeći ne koristi baš puno mozga”. Ispravila bi se da za neke uloge treba intelektualna širina, ali uglavnom ne.
“Gluma je nešto poput hobija za mene, ima toliko stvari u životu koje me interesiraju; volim matematiku, znanost, književnost, jezike.” – govorila je lijepa Natalie i mislila ozbiljno. Na kraju je, isključujući nastavak “Ratova zvijezda”, četiri godine posvetila uglavnom fakultetu, živjela u harvardskom kampusu kao i svi drugi, radila stručna istraživanja i zaradila diplomu iz psihologije.
Želja za znanjem vjerojatno ima svoje korijene u vrijednostima njenih roditelja, ocu koji je stručnjak za plodnost i majci za koju su u biografijama navodi samo da se bavila umjetnošću i kasnije bila manager svojoj kćeri kroz karijeru. I otac i majka su Židovi čiji preci potiču s raznih strana Europe, neki od njih stradali su u Holokaustu, a preživjeli završili u Izraelu. I Natalie je rođena u Jeruzalemu, otkud se s roditeljima – s obzirom da je otac dobio ponudu za posao u Washingtonu – preselila u SAD. Nekoliko puta su se selili i na kraju za stalno boravište odabrali New York.
Naučila je hebrejski i bila poticana od malena na satove plesa i glume. Sama je za sebe govorila da je bila drugačija od ostalih klinaca. Znala je rano što želi, imala podršku i radila naporno na svom napretku. „Legenda“ kaže da ju je prvi primijetio agent u pizzeriji, kad je imala 10 godina i ponudio joj, odnosno njenoj majci da postane model za Revlon. Odbila je jer je već počela ići na audicije za filmove. Da su je roditelji podržavali u ambiciji dokaz je i pohađanje poznatog i skupog kampa za djecu glumce Stagedoor Manor Performing Arts Camp.
Prvotno je odbijena za ulogu u “Leonu” Luca Bessona zato jer je procijenjena premladom. Ipak je vraćena na ponovnu audiciju pred Bessonom koji je bio impresioniran njenom sposobnošću da odglumi emocije. Za taj je film svoje originalno prezime Herslag promijenila u pamtljivije Portman po prezimenu jedne od njenih baka. Prva filmska uloga u životu bila je njena; izabrana je između 2000 djevojaka, među kojima je bila i kasnije slavna Liv Tyler.
No scenarij je sadržavao neke radnje neprihvatljive njenim roditeljima i već su se tada usuđivali postavljati ultimatume da se određene scene kao što je pušenje, izbace. Film je ionako za nju ispao kontroverzan jer je priličan broj kritičara spočitnuo aluzije da je djevojčica prikazana previše “sexy”, iako u filmu nije bilo nikakvih eksplicitnih scena.
“Mladi glumci često ne misle o konzekvencama skidanja na ekranu ili glumljenja u scenama sexa. Žele ulogu tako jako da pristanu na eksploataciju, i onda osramote obitelj, prijatelje, pa čak i one koje ne poznaju.” – prilično je rano objavila svoje standarde Natalie u intervjuima. Dapače, kasnije je vrlo često ili natjeravala kreatore da izbace scene koje joj se ne sviđaju ili jednostavno odbijala uloge u potencijalno vrlo lukrativnim rolama, jer se scenarij protivio njenim nazorima. Tako je odbijajući ulogu za verziju “Lolitu” Adriana Lynea rekla kako nije bilo šanse da snimi taj film jer je shvatila da to neće biti kao Kubrickova verzija gdje se naslućivalo sve, a vidjelo nije ništa. “Mislim da nema nikakve potrebe za filmom gdje se vidi da dijete ima seksualni odnos s odraslom osobom” – govorila je tada. I nije pogriješila. Film s Jeremy Ironsom i Dominique Swain u ulozi Lolite, koja nikad više nije glumila u naslovu vrijednom spomena, bio je najveći Lyneov financijski promašaj težak 50-ak milijuna dolara.
Zbog skidanja odbila je povijesnu dramu “Head In The Clouds” koja je također prošla neslavno s Charlize Theron u glavnoj ulozi. Iz istih razloga, uz dodatno objašnjenje da je film premračan, zahvalila se na ulozi u hvaljenoj drami “Ice Storm”. Znala je i pogriješiti u odabiru; otvorila je put Scarlett Johansson propuštanjem uloge u Redfordovom “Šaptaču konjima”, no ovaj put nije bio problem u skidanju, već je Portman smatrala da joj je važnije na Broadwayu glumiti Anne Frank. Htjela je odustati od uloge u drami “Anywhere but Here” Waynea Wanga jer je u scenariju pronašla dijelove koji uključuju njeno razgolićivanje, no Wangu i Susan Sarandon koja je trebala glumiti uz nju, bilo je stalo da je dobiju za ulogu i ponovno su napravljeni ustupci u scenariju. S ovom dramom o ekscentričnoj majci koja želi uspjeti u Hollywoodu i kćeri koja je čvrsto s nogama na zemlji, za Natalie Portman došla su prva ozbiljna priznanja za njen glumački rad, točnije prva nominacija za Zlatni Globus. Uloga Padmé Amidale u tri nastavka franšize “Ratovi zvijezda” donijela joj je svjetsku slavu, novac, pohvale i pokude. Naime, dva je puta nominirana za anti-oscare “Zlatne maline” za nastup u SF filmovima Georgea Lucasa i u isto vrijeme za ozbiljne Saturn nagrade za dostignuća u SF žanru.
Poslije fakultetske pauze nagrađena je Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu u drami Mikea Nicholsa “Closer” 2004. i prvi put nominirana za Oscara. Činilo se da je pred mladom glumicom ogromnog intelektualnog potencijala i lica kojeg kamera obožava velika karijera. Ali, u par slijedećih godina Portman je prihvaćala ili uloge u nezavisnim produkcijama limitiranih dosega ili se angažirala u projektima koji su i po redateljima i zamisli obećavali, ali su rezultati bili diskutabilni (“O za osvetu” za koji je obrijala glavu, Formanov promašaj “Goyini duhovi”, pretenciozna drama “My Blueberry Nights”, komorni prikaz ratnih ožiljaka “Brothers” Jima Sheridana).
Zasjala je istinski jedino u ne briljantnom, ali solidnom povijesnom “The Other Boleyn Girl” prije tri godine. U skladu s njenim životnim stavom da nema namjeru raditi isti posao cijeli život, kao da je počela nemarno birati scenarije u nedostatku intrigantnijih.
“Ja sam anti-Method glumac. Kad snimanje scene završi, moram ponovno biti svoja, jer me izluđuje uživljenost u ulogu. Ali teško je ne nositi ulogu sa sobom doma.” – znala je u napadima iskrenosti reći Natalie Portman i s tim saznanjem nije teško shvatiti zašto nismo od nje često doživljavali više od glume. “Method” gluma Leea Strasberga uključivala je baš suprotno, poanta je bila da glumac u biti postane lik kojeg glumi i na setu i izvan njega. Posljedica takvog pristupa su, primjerice De Nirova ili Pacinova vrhunska ostvarenja sedamdesetih godina. Njena je priča o izbjegavanju uživljavanja zvučala kao alibi u situaciji kad nije mogla nabasati na ulogu koja će je posve preuzeti. Do “Crnog labuda”. Ona i redatelj Darren Aronofsky, čovjek zaslužan za uskrsnuće Mickeya Rourkea filmom “Hrvač” prije dvije godine, prvi su put razmatrali mogućnost snimanja filma o baletu još prije deset godina. Bila je zainteresirana jer je na lekcije baleta išla od pete do 12. godine i shvaćala to vrlo ozbiljno. Samo šest mjeseci prije negoli je prestala počela je plesati ozbiljno, “en pointe”, na prstima.
“Imala sam koordinaciju i znala sam pokrete. Razumjela sam klasičnu glazbu. S time sam bila oboružana” – govori Portman o tehničkoj strani svog impresivnog nastupa u “Crnom labudu”. “Sve ostalo bio je izazov.”
Prihvatila ga je, nagovorila Aronofskog da bi njenom liku, super-profesionalnoj, pomalo krutoj, majčinom kontrolom opterećenoj balerini koja žudi za velikom ulogom, izvrsno kontrirala Mila Kunis, to jest lik koji nije tako jak tehnički, ali u sebi ima više strasti i prirodnosti. I bio bi joj konkurencija za ulogu Crnog labuda, do razine opsesije i paranoje.
Aronofsky se složio, i dvije glumice-prijateljice započele su ozbiljne fizičke pripreme šest mjeseci prije snimanja. Portman je ipak počela funkcionirati kao “Method” glumac, oduševljena što se uspjela otrgnuti rutini u koju je počela upadati, kako kaže, “u grozan krug filmskih slatkica kojima nude šablonizirane uloge“. U tih šest mjeseci trenirala je pet sati na dan, svaki dan u tjednu. Kad nije bio balet pod ravnanjem dugogodišnje balerine New York City baleta Mary Helen Bowers, bilo je trčanje i posebno plivanje kilometar i pol na dan za podizanje forme.
“Uvijek sam imala nježne mišiće, i u tih šest mjeseci trpjela sam konstantne bolove. Tako je to s balerinama, one su gotovo uvijek na neki način ozlijeđene” – objašnjavala je ozbiljnost priprema koje su se isplatile. Daronofsky je u razgovorima isticao kako je Portman na snimanju provodila zaista puno vremena na prstima i izvodila zahtjevne pokrete sama, dublerica je korištena minimalno. S obzirom da je ovaj tekst pisan prije dodjele Oscara, a uspjeli smo pogledati sve filmove u kategoriji najboljih glumica, usuđujemo se reći da bi sve osim zlatnog kipića u rukama Natalie Portman bila nepravda. Njen nastup fokusirane, ali mentalno načete balerine nije nešto što se doživljava na velikom ekranu često. Zapravo, u “Crnom labudu” genijalnosti se nadopunjuju, na izvrstan scenarij, nadovezale su se izvanredne role, a na njih inteligentna režija; riječ je definitivno o jednom od najdelikatnijih holivudskih djela u posljednje vrijeme. Filmu koji je i teška drama, uznemirujući triler i zastrašujući horor na jednoj personalnoj razini.
Još 1999. Vanity Fair objavio je naslov “Natalie Portman za predsjednicu?”, aludirajući na činjenicu da je 18-godišnja glumica sa stavom o svemu primljena i na Yale i na Harvard. Nešto više od desetljeća kasnije možemo odgovoriti sa “zašto ne?”. Obrazovana i angažirana vegetarijanka, humanitarka koja surađuje s kraljicom Ranijom od Jordana, putuje siromašnim zemljama i nadgleda kako se troši novac iz zaklada koje podupire, vidi uzor u Hillary Clinton, podržava Obamu, ali će i za republikanca McCaina reći da ga poštuje zbog njegove moralnosti, uporna i staložena osoba…; niska njenih kvaliteta mimo kamere i ljepote je puno duža od tipova iz njene branše koji su se prije nje odlučili baviti politikom kao što je bio slučaj s Reaganom ili Schwarzeneggerom. Možda će jednog dana Natalie Portman “spašavati” ovaj ludi svijet, ali poslije fascinantnog nastupa u “Crnom labudu” filmoljupci će se složiti da za politiku ima vremena. Jer više bismo voljeli gledati na “Crni labud” kao na stvarni početak, nego na krunu jedne potencijalno velike glumačke karijere.
Dosadan objekt za žuti tisak
Natalie Portman će “Crnog labuda” zasigurno pamtiti cijeli život, ne samo zato zbog nagrada i panegirika, već i zato što je tijekom snimanja Benjamina Millepieda, francuskog baletana, prvaka njujorškog baleta, s kojim je započela vezu dok su zajedno radili na filmu, zatrudnjela i par čeka bebu. Inače, moglo bi se reći da je u skladu s njenom radnom etikom i strogo moralnim stavovima “nikad nisam pila, pušila ni probala drogu“, Portman prilično dosadan objekt za žutu štampu.
Ona je sama voljela reći da “onog trenutka kad pomisliš da si iznad nekog zbog svoje popularnosti, treba ti doba šamar”, tako da je i poslije velike popularnosti vodila vrlo anoniman i neglamurozan život u za slavnu glumicu skromnoj kući na Long Islandu gdje je i odrasla.
Zaljubljivala se uglavnom tamo gdje je mogla, na poslu, osim Millepieda, u biografskim podacima spominje se jedino veza s Devendrom Banhartom, iščašenim pjevačem psihodeličnog folka s kojim je počela izlaziti nakon što je nastupila u njegovom spotu.
Izabrana filmografija:
Leon, 1994. – Redatelj: Luc Besson
Vrućina (Heat), 1995. – R: Michael Mann
Beautiful Girls, 1996. – R: Ted Demme
Svi kažu volim te (Everyone Says I Love You), 1996. – R: Woody Allen
Svugdje je bolje nego ovdje (Anywhere But Here), 1999. – R: Wayne Wang
Studengora (Cold Mountain), 2003 – R: Anthony Minghella
Bliski odnosi (Closer), 2004. – R: Mike Nichols
Ratovi zvijezda III – Osveta Sitha (Star Wars Episode III: Revenge of the Sith), 2005. – R: George Lucas
Dvije sestre za kralja (The Other Boleyn Girl), 2008. – R: Justin Chadwick
Crni Labud (Black Swan), 2010. – R: Darren Aronofsky
