Ah, Veliki Lebowski; ta namjerno opskurna oda banalnosti i nasumičnom nihilizmu svakodnevnog života – taj najduhovitiji film koji nema gotovo niti jednu stilsku odrednicu komedije. Film koji je potvrdio status Joela i Ethana Coena kao novih proroka holivudske alternativne autorske scene. Ponekad postoji osjećaj da 20 godina tapkamo u mraku – s obzirom na to koliko vremena je prošlo od premijere sada već kultnog filma dvojice od najpoznatijih holivudskih filmskih autora novog tisućljeća.
Obljetnica: 20 godina od premijere filma (1998 – 2018)
Primarna referenta točka svakog osvrta na Velikog Lebowskog bila je, i ostaje, naravno, sam Jeffrey Lebowski, “The Dude”, Faca – ljubitelj kuglanja, zaostali hipi i slučajni detektiv, utjelovljen s kombinacijom šarma i bezbrige od strane Jeffa Bridgesa.
Međutim, Faca nije vaš tipični protagonist, niti je junak kojega priča pronađe te je on s vremenom nadvlada i zaokruži svoje filmsko putovanje u sretnom epilogu; s ili bez djevojke u naručju i uspješno riješenim detektivskim slučajem. Lebowski je zaostali suvenir jednog minulog doba, on nije čovjek koji pripada, kronotopski ili tematski, priči Velikog Lebowskog, u oštrom kontrastu verbalnoj naraciji kauboja s glasom Sama Elliotta, koji Lebowskog uvodi u radnju:
“Ponekad postoji čovjek… Neću reći heroj, jer što to uopće znači? Ponekad, postoji čovjek. Govorim o Faci, Faci iz Los Angelesa. Ponekad, postoji čovjek…dakle…on je čovjek za ovo mjesto i vrijeme. On pripada. I to je Faca. Faca iz Los Angelesa.”
Ako postoji pripovjedno srce Velikog Lebowskog, onda je ono locirano u ovom monologu, međutim, ne na način na koji smo navikli. Braća Cohen su, s razlogom, opjevana u alternativnim, autorskim krugovima Hollywooda zbog više stvari – njihovog duhovitog staccato dijaloga, bogatih priča, uvrnutih likova, skakanja po žanrovima i dugoročnim partnerstvom s jednim od najboljih američkih direktora fotografije, Rogerom Deakinsom. Međutim, u pozadini svih njihovih umjetničkih postupaka – od biranja glumaca, tema, kadriranja i stilskih preferenci – leži subverzija. To zaigrano izvrtanje očekivanja gledatelja, skakanje po žanrovima, dočaravanje filmskih svjetova oko likova istovremeno svakodnevnih i izvanrednih.
“Veliki Lebowski” je film u kojemu ništa nije onako kako se čini na prvu ruku i upravo u tom ključu je potrebno čitati njegovu dinamiku. Faca nije čovjek za vrijeme i mjesto devedesetih u kojima se odvija Veliki Lebowski upravo zato što nam pripovjedač kaže da on to je.
Međutim, to zaigrano obrtanje značenja i interpretacije nije jedini razlog zašto je film po svojoj premijeri svojedobno potpuno zbunio kritičarsku zajednicu.
Premisa Velikog Lebowskog jednostavna je, u oštrom kontrastu s kompleksnom, na momente potpuno nerazlučivom fabulom: Jeffrey Lebowski, naš hipi protagonist, zamijenjen je s njegovim imenjakom Jeffreyjem Lebowskim, bogatim porno-magnatom i žrtvom ucjene. Dva unajmljena potrčka prekasno shvate svoju pogrešku te ostave Facu na miru, ali mu usput unište tepih. Ozlojeđen i agitiran, Lebowski, uz nagovor svojih prijatelja i kuglačkih partnera Donnyja (Steve Buscemi) i temperamentnog Waltera Sobchaka (John Goodman) odluči potražiti pravog Lebowskog i tražiti kompenzaciju za svoj sag. Zahtjev je, naravno, odbijen, ali Faca se, kako to obično biva, upetlja u priču veću od samog sebe i upusti u pustolovinu života. Iako je pustolovina, vrlo vjerojatno, kriva riječ.
Pa ipak, nisu svi bili oduševljeni s pustolovinom kojoj su im priredila braća Coen, svježa na valu lovorika nakon kritičkog i komercijalnog hita, i još jednog kultnog Coen filma, “Farga”. Daphne Merkins, kritičarka New Yorkera, otpisala je film tvrdeći da je obojen “insajderskom” estetikom, drugim riječima – ili razumijete šalu ili ne. Čak i Rian Johnson, indie filmaš koji je ovog Božića eksplodirao u holivudskom mainstreamu režiravši ultra-hit “Ratovi Zvijezda: Posljednji Jedi”, priznao je da mu je dugo trebalo da film “shvati”.
Međutim, ako je potrebno “shvatiti” Velikog Lebowskog (a nisam siguran da je tome zbilja tako), onda nije potrebno “shvatiti” kompleksnu mehaniku njegove fabule, niti neurotične okrete i zaokrete u otkucajima priče – potrebno je, prije svega, “shvatiti” njegove likove. Prije svega, potrebno je “shvatiti” Facu i njegov odnos s nasilnim Walterom.
Na neki način, Jeff Bridges i John Goodman predstavljaju sukobljene ideologije šezdesetih i njihovo mjesto u post-modernom svijetu ironije i odsutnosti devedesetih gdje je film vremenski smješten. Lebowski, sa svojim dobronamjernim osmjehom, plućima punim dima od marihuane i opuštenim nastupom arhetip je kontrakulturnog pacifista kasnih šezdesetih. S druge strane, Goodmanov Walter predstavlja hiper-agresivnu Ameriku prije i poslije traume Vijetnama.
Veliki Lebowski je, u suštini, film o nemogućem prijateljstvu takva dva podjednako poražena, usamljena i društveno otuđena čovjeka.
Na mnogo načina, “Veliki Lebowski” je esencijalni film braće Coen – u svojoj teksturi, meandrirajućoj fabuli, opsesiji s društvenim marginama i kontradikcijama, na tematskoj i površnoj razini. Uostalom, film je koncipiran na radovima Raymonda Chandlera, jednog od rodonačelnika američkog noir krimića te sadrži fabulu koja odlazi u toliko diverzija da diverzije same postaju centralni fokus filma – Faca se sam gubi u minucioznim zavrzlamama centralne misterije, koja, u maniri američke filmske noir tradicije “Chinatowna”, “Dugog pozdrava” i “Velikog sna”, nikada u potpunosti nije razriješena. Naravno, transparentnost same priče nikada nije bila prioritet u velikim L. A. noirima čije stilske i estetske temeljnice Veliki Lebowski emulira, kao što i svjedoči poznata anegdota sa snimanja “Velikog sna” Howarda Hawksa: Kada su se scenaristi William Faulkner, Leigh Brackett i Jules Furthmann pokušali konzultirati sa samim Chandlerom (na temelju čijeg romana je film sniman) oko kompleksnosti i apsurdnosti same radnje, ovaj je poznato izjavio da jednako zbunjen pričom vlastitog romana kao i oni.
Što dakako ne znači da je Veliki Lebowski besmislen film, čak niti u svojoj naizgled kompliciranoj radnji – braća Coen su suviše pedantni režiseri da izgube konce vlastite fabule, koliko god kompleksna ona bila. Ali sve to svjedoči o pristupu prisutnom u svakom filmu Coenovih, neovisno o tonskoj uniformnosti ili žanru – njihovu odanost dubokom humanizmu svojih likova koji su, kao i većina nas, uostalom, uhvaćeni u nemilosrdne ralje modernog otuđenog života. Iako, znate, kako bi Faca rekao, to je, ono, samo moje mišljenje.
