Alien (1979) u režiji Ridleya Scotta bio je savršeni proizvod svog vremena. Nošen na krilima renesanse koju je izazvao financijski uspjeh Rat zvijezda (1975) Georga Lucasa i Ralja (1975) Stevena Spielberga, kao kombinacija obaju filmova donio je potpuno novi pogled na SF kinematografiju.
Piše: Mladen Šagovac
Dobar dio uspjeha Aliena (Osmi putnik) pripada H. R. Gigeru, švicarskom nadrealističkom umjetniku koji je osmislio vizualni koncept Aliena, točnije samog vanzemaljca i neobičnog svemirskog broda na kojem posada Nostroma pronalazi komoru s “jajima” u kojima vrebaju (facegrabbers) one ljigave kreature koje skoče na lice žrtve i u utrobu smjeste embrij iz kojeg će kroz prsni koš u svijet izaći Xenomorph. Gigerov vizualni koncept u kombinaciji s noirskom atmosferom rezultirao je neviđenom pomamom na kino blagajnama, ali i kontinuiranim pohvalama koje se nastavljaju kroz sve nadolazeće generacije.
Jedna od misterija filma Alien, čiji je uspjeh rezultirao franšizom koja se svojom različitošću redatelja koji su radili na nastavcima u glazbenom smislu može usporediti sa supergrupama, je Space Jockey. Ostaci fosiliziranog bića u ogromnom sjedalu za pilotskim mehanizmom broda koji posada nalazi na planetoidu nazvanom LV-426 (radnja Prometeja se odvija na jednom potpuno drugom planetu), mnoge su obožavatelje franšize navele na neprekidno teoretiziranje o porijeklu Xenomorpha.
Film Prometej ima misiju publici definirati Space Jockeya i porijeklo Xenomorpha, i to čini. Vjerojatno ne baš na način na koji su to mnogi očekivali, jer film Prometej se za razliku od prethodnih filmova franšize Alien ne bavi isključivo iskonskom potrebom čudovišta da uništava sve živo oko sebe, a čovjeka da preživi pod svaku cijenu.
Bitna karakterna razlika između Ellen Ripley (Weaver u Alienu) i Elisabeth Shaw (Rapace u Prometeju) je što se prva borila isključivo za opstanak, apsolutni bijeg ili pak apsolutna destrukcija Xenomorpha kao vrste. Nova junakinja franšize ima jednaku snagu kao Ripley, ali nju pogoni jedna potpuno drugačija želja. Ista ona koja gledatelja bilo kojeg nastavka tjera da i najgadniju scenu u filmu pogleda do kraja makar škiljeći kroz prste. Iskonski ljudski nagon razotkrivanja razloga, znatiželja. No, želja za preživljavanjem je i razlog dolaska ekspedicije na usamljeni planet.
Prometej se bavi i porijeklom korporacije Wayland, na začetku koje stoji Peter Wayland (Guy Pearce) koji financira svemirsku ekspediciju s ciljem kontakta s vjerojatnim kreatorima života na zemlji, te da se dokuči objašnjenje ne samo zemaljskog začetka života nego i smrti. Ekspediciju prividno predvode Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) i Charlie Holloway (Logan Marshall-Green), ljubavni par znanstvenika koji svijetom idu za tragom povijesnih priktograma koji upućuju na daleki planet izvan sustava našeg Sunca. Iako je već neko vrijeme živa znanstvena teorija da su peruanski geoglifi, poznati kao Nazca linije, zapravo putokazi do vode. Scott je imao ne baš jasnu potrebu i njih upregnuti u Prometej, a na tragu teorije o vanzemaljskim sletištima u peruanskoj pustinji.
Glumačke performanse su solidne, a najviše prednjače Michael Fassbender i Noomi Rapace. Producent Walter Hill je Prometejom konačno dobio kompleksnog androida koji promišlja postojanje i egzistenciju, što je potpuno drugačije od robota kakve je u filmu dopuštao idejni začetnik Aliena Dan O’Bannon. Fassbenderov robot-android David je diaboličnog karaktera i sklon je zakulisnim igrama te je poslužio za pozamašan niz podradnji. Šteta je što su ga vizualno oslonili na Petera O’Toole-a (Lawrence od Arabije), umjesto da su se poveli za nekim od likova filmova (The Thing from Another World, Zabranjeni planet, Planet vampira) koji su Dana O’Bannona inspirirali na pisanje Aliena, čime bi dali nedvosmisleni hommage stvarnom začetniku ideje. Noomi Rapace franšizi daje jednu novu nijansu, njena glavna junakinja s ovozemaljskim potrebama djeluje više prizemno i bliskije publici.
Premda film Prometej doista donosi obećano, nosi i nove rupe u priči koje ostaju neobjašnjene, ako ne i nelogične. Time je ostavljen prostor za nove špekulacije i teoretiziranje o filmu, ali i novi nastavak. Rupe su vjerojatno rezultat okolnosti pod kojima je film pripreman. Prvu verziju scenarija radio je John Spaihts, ali kako scenarij nije bio dovoljno blizak slavnom prethodniku angažiran je Damon Lindelof.
Scenografija je impozantna, ma grandiozna, ali je zbog toga i nedovoljno mračna. Zbog specifičnosti radnje filma izostaje ona klaustrofobičnost ambijenta prvog filma koji je reklamiran pod jednim od najpoznatijih filmskih slogana – “U svemiru nitko ne čuje vaš vrisak”. Iako je nezahvalno praviti usporedbe više od 30 godina nakon prvog filma, ovo je neizbježno jer su Prometej i Alien vezani pupčanom vrpcom.
Ono što Scotta izdvaja od dobrog dijela redatelja je odmjereno kretanje kroz radnju. Nikuda ne žuri, prepušta priči da se polako i sigurno razvija što predstavlja prednost u ovom žanru jer tada scene iznenadnih napada tuđinaca i preokreti u radnji ostavljaju efekt šoka i na najotpornijeg gledatelja.
Je li Scott otvorio nove granice žanra kao što je bilo s Alienom? Ne, ostao je unutar granica žanra. No, ovo je bilo neminovno, jer iako je atmosfera drugačija te su protagonisti (a donekle i antagonisti) izmjenjeni, priča govori o elementima priče svog prethodnika pa je time čista ludost očekivati nekakav novi žanrovski izboj.
