Michael Kiwanuka
Home Again
(Polydor)
Za sva “gunđala” čije se pritužbe na suvremenu glazbu svode na tvrdnje kako je ona izgubila svoj organski okus, Michael Kiwanuka zvuči kao melem na otvorenu ranu. Kada je koncem prošle godine BBC objavio popis debitanata s najvećim izgledima za prestižno priznanje ‘the sound of 2012’, nagradu je (u konkurenciji imena poput Azaelia Banks i Franka Oceana, a po odluci 180 glazbenih kritičara, radijskih urednika i ostalih opinionmakera) odnio povučeni, tamnoputi kantautor koji izgleda i zvuči kao da je u pitanju izbor za “sound of 1972.”
No, u slučaju Kiwanuke, 25-godišnjeg londonskog singer-songwritera podrijetlom iz Ugande, retro-dizajn očito nije pitanje trenutačne poze nego autentičnog životnog i profesionalnog uvjerenja. Najavljivan kao “Bill Withers za 2012-u”, Michael – uz produkcijsku asistenciju Paula Butlera iz pomalo zaboravljenog sastava The Bees – izvodi mješavinu akustičnog popa, folka i soula stare škole koja se u najboljim pjesmama poput, “I’m Getting Ready” ili pak naslovnoj, “Home Again” prirodno naslanja na ne samo na opus i tradiciju Withersa, nego i Otisa Reddinga, grupe The Band, Traffic iz razdoblja albuma Low Spark Of The High Heeled Boys, ili Marvina Gayea iz ere remek-djela What’s Going On. Naslov najbolje kompozicije na albumu ipak odnosi najavni singl “Tell Me A Tale” – sofisticirana kombinacija folka, jazza i soula, obogaćena potezima flaute i ugođajem posuđenim s ranih klasika Vana Morrisona poput “Moondance” ili “Saint Dominic’s Preview”.
Iako zvuči introspektivno i na trenutke previše ležerno – nećete ovdje naći broj čiji tempo prelazi razinu srednjeg – i ne pretjerano revolucionarno, Kiwanukina jednostavna, ali iskreno primijenjena formula za sve veći dio publike predstavlja važnu protutežu synth-konfekciji koja dominira suvremenom pop pozornicom. U ne osobito jakoj konkurenciji, Home Again lako odnosi titulu jednog od autorski najprofinjenijih i najtiših prvijenaca godine.
