U svojim počecima animacijski studio Pixara je njegovom vlasniku Steveu Jobsu koristio tek kao pomoćno sredstvo za promociju mogućnosti kompjutora, no ljudi se nisu divili mašinama nego animatorskoj mašti. Shvatio je to na vrijeme, ugasio hardverski posao i bacio se na izradu crtanih filmova. Rezultat? 13 Osacara i utržak od 4,5 milijardi dolara od devet filmova
Piše: Tihomir Ivka
Kad bi 6.882, broj stanovnika Emeryvillea, podijelili s 13 Oscara koliko ih je u taj gradić pored San Francisca stiglo, dobili bi najviše Akademijinih nagrada po glavi stanovnika u SAD-u. Ne, tamo ne žive Tom Hanks, Steven Spielberg, Jack Nicholson ili Oliver Stone zajedno, tamo je baza Pixara, studija za kompjutorsku grafiku, najpoznatijeg po 3D kompjutorski animiranim filmovima. Doduše, najviše od te impozantne brojke od 13 Oscara otpada na malo medijski eksponirani kratki animirani film, no brojka bi zasigurno bila veća da dugo nije na snazi bio Akademijin paradoks u kategorijama animiranih filmova. Naime, nagrada za kratki igrani film dodjeljuje se bez prestanka tamo još od 1931. godine, dok je kategorija dugometražnog crtanog filma uvedena tek 2001. godine. A dotad je Pixar ljubiteljima filma već podario nekoliko magičnih ostvarenja koja svakako zaslužuju pozlaćeni kipić.
Prošlogodišnji dobitnik Oscara «Ratatouille», priča o simpatičnom štakoru koji postaje cijenjeni pariški kuhar još nam ne izlazi iz glave i zove na ponovno gledanje, a Pixar već pokorava svijet s novim remek-djelom pod imenom WALL-E. Iako se radi o fikciji, futurističkoj temi, moglo bi se reći da ovo djelo nosi najdublju poruku dosad što se tiče Pixara. WALL-E je robot namijenjen reciklaži smeća, ostavljen na Zemlji kako bi je riješio zagađenja, u 22. stoljeću dovedenog do tog stupnja da je ljudska rasa morala biti evakuirana na pet godina u svemir dok se ponovno ne stvore uvjeti za život. No zagađenje je takvo da će se pet godina pretvoriti u sedamsto. U dugim stoljećima posla čišćenja planete WALL-E kao robot s inteligencijom iz ostavštine ljudske civilizacije, – doslovno otpada – crpi znanje, usvaja ljudske emocije, pa i onu osnovnu u odnosu na druge – ljubav. Na kraju ljubav i pronalazi u vidu drugog robota suprotnog spola poslanog na Zemlju s ciljanom misijom. Sumrak ljudske civilizacije djeluje zloguko u filmu, s obzirom kako srljamo u sve veće ekološko opterećenje u stvarnosti, ali s druge strane zadržava nadu i plemenite osjećaje, ljubav i ideju da obična klica biljke može pokrenuti novi život. WALL-E je naišao na univerzalnu aklamaciju, kako kritike tako i publike. Na filmskom portalu Rotten Tomatoes od dvjesto prikupljenih recenzija čak 97 posto je pozitivnih, dok na Metacriticu na bazi 39 recenzija iz vodećih publikacija prosječna ocjena iznosi 93 od 100 što je najviša ocjena za neki film ove godine uopće. Dodajmo da je film na blagajnama već ostvario preko 350 milijuna dolara i priča o uspjehu bit će potpuna.
Hod po trnju
No nije Pixaru oduvijek išlo lako, bilo je tu u gotovo trideset godina postojanja hodanja po trnju, financijskih problema, mijenjanja vlasnika. Ono što danas predstavlja Pixar, osnovao je davne 1979. godine George Lucas, filmaš vizionar s tvrdoglavošću mazge. Njegov je cilj bio logičan, imao je sliku u glavi kako junaci njegovih Ratova zvijezda moraju izgledati, ali nije imao znanja kako na filmu vjerno prikazati ono što se ne može snimiti uživo. U okviru Lucasfilma ustrojio je Graphics Group, uposlio istinske znanstvenike koji su se na raznim institutima bavili istraživačkim radom na području grafike i uz pomoć njih razvio kompjutorske programe koji su klasičnim animatorima dali mogućnost da s olovke, papira i maketa prijeđu na kompjutorsku animaciju. Uvijek u novim i novim investicijama i produkcijskim rizicima, Lucas sredinom osamdesetih godina nije bio financijski moćan kao danas da i dalje ulaže u svoj animacijski studio. Nije još vidio da su u cijelosti kompjutorski animirani filmovi zlatna koka, a i poklopilo mu se par loših trenutaka po njegov novčanik – koju godinu prije prošao je skupi razvod braka s Marciom Lou Griffin, ljubavi iz studenskih dana, pa je doživio financijsku katastrofu kao producent filma «Howard The Duck». Uglavnom, bio ga je prisiljen prodati. Kupac, koji je studio krstio sadašnjim imenom, bio je ni manje ni više, Steve Jobs, čovjek kojeg danas gledamo kako predstavlja nove iPhone uređaje kao mastermind Applea. Jobs je Appleov suosnivač ali je sredinom osamdesetih izgubio bitku s upravnim odborom tvrtke u pogledu njenog daljnjeg razvoja. Kasnije se vratio i suvereno vodi Apple iz uspjeha u uspjeh. Novca je imao i dao se u nove poslovne avanture. Platio je Lucasu za studio tričavih pet milijuna dolara i odmah uložio još pet. I ako je u doba Lucasa animacijski studio gotovo prebolio sve dječje bolesti razvoja, Jobs je sve vratio na početak i bacio snage na razvoj kompjutorskih tehnologija. Razvili su Pixar Image Computer s 3D tehnologijom namijenjen profesionalnoj uporabi, medicini i raznim vladinim institutima. S obzirom na cijenu od 130 tisuća dolara i tek 120 prodanih komada u dvije godine, činilo se da Jobs srlja u propast. Pokušao je razviti i druge kompjutore ispred vremena (P-II s tada nevjerojatnih a danas smiješnih 3GB memorije i nemogućom cijenom od 300 tisuća dolara) no jednostavno nije bilo dovoljno zainteresiranih kupaca. Na kraju, 1990. je otpustio razvojne inženjere i prodao kompjutorski odjel Pixara za 2 milijuna dolara. Iz te avanture barem je u nečem Pixar profitirao. Njihovi skupi kompjutori bili su dovoljno napredni da se na njima još godinama rade filmske animacije, zaključno s Disneyevim «Pocahontas» iz 1995. godine. Iako je tome pridavao manje pažnje, Jobs je na plaći imao animatore genijalce, koji su mu služili tek kao pomoćno osoblje za promociju njegovih skupih kompjutora. Među njima je bio i John Lasseter, zaljubljenik u animirani film i nove tehnologije. Njegovi kratki filmovi napravljeni u Pixaru trebali su izazvati oduševljenje performansama kompjutora, a dešavalo se suprotno – struka i potencijalna publika divila se njegovoj mašti i sposobnosti da iz mašine izvuče neviđene 3D animacije. Prvi takav uradak, dvominutni «Luxo Jr.», donio je Lesseteru i Pixaru prvu nominaciju za Oscara za kratki animirani film 1986., a kipić je došao Lesseteru u ruke zahvaljujući petominutnom «Tin Toy» uratku dvije godine kasnije.
Muke i zasluge po Jobsu
Poslije će Pixar stolnu lampu, glavni lik iz «Luxo Jr.» staviti i u svoj logo u znak počasti jer je u mnogočemu udarila temelje bogate budućnosti tvrtke. «Tin Toy» je pak prepoznat i izvan firme, našao se u registru zaštićenih filmova Kongresne knjižnice kao «kulturalno, historijski i estetski važno djelo filmske umjetnosti». Kako je biznis s high-end kompjutorima Jobsu propadao tako je ovaj sve više uviđao da će se morati odreći svoje omiljene igračke i uprijeti snage u ono što je došlo kao posljedica njegove predanosti hardveru. Animacijski odjel prvo je svoj talent unovčavao izradom reklama za velike tvrtke, da bi povremena suradnja s Disneyevim studijima prerasla u čvrsti ugovorni oblik težak 26 milijuna dolara 1991. godine. Tada je, naime, postignut dogovor da će Pixar napraviti tri kompjutorski animirana filma, od kojih je prvi trebao biti «Priča o igračkama» (Toy Story – izašao 1995.). Unatoč tome što se naziralo svjetlo na kraju tunela, držanje Pixara je Stevea Jobsa koštalo toliko novaca da je ozbiljno razmišljao da se svega riješi. Mudro je postupio i ostao unutra, jer je najgore prošlo i neće proći puno vremena a Pixar će, zahvaljujući prvenstveno Lasseterovom talentu za priču i sliku, početi štancati filmske hitove od kojih do danas niti jedan neće podbaciti na blagajnama.
Njihova produkcija dugometražnih filmova bila je racionalna, u 13 godina počevši s «Pričom o igračkama» i zaključno s «WALL-E» iznosi samo devet naslova, ali kakvih. Dva navedena plus «Život jedne bube» (Bug’s Life 1998.), «Priča o igračkama 2» (Toy Story 2 – 1999.), «Čudovišta iz ormara» (Monsters Inc. – 2001.), Potraga za Nemom (Finding Nemo – 2003.), «Izbavitelji» (Incredibles – 2004.), «Auti» (Cars – 2006.), «Ratatouille» (2007.) prometovali su na blagajnama nevjerojatnu cifru od gotovo 4,5 milijarde dolara. Kao što je vidljivo po frekventnosti izlaska, posljednjih godina Pixarovi filmovi dolaze u kina učestalije. Nekoliko je razloga. Jedan je što je prva tri filma kao režiser radio samo John Lesseter, a kasnije se prešlo i na redateljske timove, uvedeni su novi kreativni majstora animacije od kojih ističemo Brada Birda (potpisuje «Izbavitelje» i «Ratatouille»). Kompjutorska animacija ovisna je, dakako, o tehnologiji, sve brže i brže i brže mašine omogućavaju sve kraće procesiranje kadrova. Kompjutori korišteni za izradu «Auta» bili su tisuću puta brži od onih korištenih za izradu «Priče o igračkama».
Pa ipak, u «Autima», gdje je prvi put primijenjena metoda «obilježavanja zrakama» za postizanje realističnih odraza okoline na sjajnom laku glavnih likova, to jest automobila, procesiranje svake scene filma trajalo je sedamnaest sati, i bilo je korišteno tri tisuće naprednih kompjutora kako bi se skratilo vrijeme izrade.
Disneyeva akvizicija
Treba reći i da su se odnosi Pixara i Disneya, koji je bio zadužen samo za promociju i distribuciju, zakomplicirali brzo nakon potpisivanja ugovora o isporuci tri filma, ne samo zbog podjele profita, nego i zbog toga što Disney prvotno «Priču o igračkama» nije htio priznati kao film iz ugovora. Htjeli su zaobići kina i pustiti direktno na video tržište. No, kad su vidjeli koliko je drugi dio grafički napredniji u odnosu na prvi, nisu ustrajali u svojem naumu. Zategnuti odnosi, pa i povremena paraliza suradnje napokon će biti dokinuta 2006. godine kad je objavljeno da Disney kupuje Pixar za 7,4 milijarde dolara. S obzirom da je Jobs držao većinski paket dionica Pixara, 50,1 posto, ova transakcija prometnula ga je u najvećeg pojedinačnog dioničara Disneya sa sedam posto dionica, što ga je pak katapultiralo u upravni odbor legendarnog studija. Važnije od toga, ugovor nije podrazumijevao spajanje Pixarovog i Disneyovog animacijskog studija, već je Pixar i dalje zadržao punu samostalnost.
Iako ga je Disney platio masno, već godinu kasnije s «Ratatoullie» investicija se počela isplaćivati. Ne samo zbog 630 milijuna utrženih dolara na kino blagajnama, već i po uvijek poželjnom prestižu. Oscar za najbolji animirani film pratili su panegirici i mnoga su glasila i u apsolutnoj kategoriji, dakle u konkurenciji s igranim filmovima, priču o štakoru-kuharu stavili na sam vrh godišnjih lista. WALL-E samo je potvrda da je Disney dobro uložio svoje milijarde.
Tajna Pixarovih filmova je svakako u naprednoj animaciji, neprestanom pomicanju granica grafike, moći da se pogodi ono što djeca, kao ciljana publika, žele vidjeti i čuti. Rade to uspješno i drugi studiji, no Pixar se izdvaja činjenicom da se na njihove filmove podjednako zakače odrasli jer su daleko od trivijalne dječje smijurije ili melodramatike za desetgodišnjake. WALL-E je otišao najdalje u toj univerzalnosti. Nasmije djecu i natjera roditelje da razmisle u kakvom svijetu žive i kako bi sve loše moglo završiti ako ne prestanemo iscrpljivati Zemlju. Što očekivati više od jednog animiranog filma?
Uloženo – dobiveno
Prvi Pixarov dugometražni film «Priča o igračkama» koštao je trideset milijuna dolara, na kino blagajnama zaradio 362 milijuna. «Život jedne bube» financijski je najmanje uspješan film iako bi svi studiji odmah pristali na takvu vrstu «neuspjeha». Uloženo je 45 a vratilo se 363 milijuna dolara. Nastavak «Priče o igračkama» je bio dvostruko skuplji, s prometom od 485 milijuna dolara. Sa sličnim budžetima od oko sto milijuna dolara «Čudovišta iz ormara» i «Izbavitelji» bili su s prihodom od 525. odnosno 631 milijunom dolara veliki hitovi, dok je «Tražeći Nema» apsolutni profit-pobjednik s omjerom uloženo-dobiveno 94:864 milijuna dolara. Ni nešto zahtjevniji «Auti» s 461 milijuna dolara nisu podbacili, dok je skuplji (150 milijuna dolara) «Ratatouille» s 621 milijuna utrška još jedan trijumf Pixara. Devet filmova – devet pogodaka.
Što se sprema?
Za sredinu 2009. godine pod redateljskom palicom Petea Doctera («Čudovišta iz ormara») sprema se «Up», 3D crtić o starcu koji će u ime uspomene na svoju ljubav koja je davno preminula, uz pomoć dječaka avanturističkog duha pokušati istražiti tajanstvenu planinu punu vilenjaka i sličnih nestvarnih bića. Godinu kasnije u kinima bi se trebao pojaviti treći dio «Priče o igračkama». Za 2011. godinu u Pixaru spremaju film «Newt» o dva posljednja plavonoga vodenjaka na svijetu. Newt i Brooke su mužjak i ženka različitih karaktera, ne vole se nikako, ali su svjesni da će vrstu spasiti samo ako se spare. «The Bear And The Bow» u kinima bi se trebao pojaviti potkraj iste godine. Film nas vraća u srednjovjekovnu Škotsku, gdje mlada prestolonasljednica, na užas svojih roditelja odabire da želi postati streličar u vojsci. Njena odluka donosi potrese u obitelji, kraljevstvo je ugrožena, ali će se ona u posljednji čas vratiti da popravi stvar.
Na kraju, u 2012. godini u Pixaru planiraju u kina pustiti i drugi dio «Auta».