Terrence Malick: Najveća enigma filmske umjetnosti

Genij ili šarlatan, ljenčina ili perfekcionist, depresivni ego manijak ili samo umjetnik koji ne želi uništiti ideje kompromisima…? Možemo samo nagađati, Terrence Malick jedna je od najvećih enigmi Hollywooda, nedostupan čovjek čiji ugovori s filmskim kućama sadrže odredbe po kojima se kod promocije filma ne mogu koristiti  detalji iz njegovog života, njegove sklonosti, niti je ugovorom dužan govoriti za javnost o bilo čemu. Izjava se od njega teško može izvući, zadnji zabilježeni intervju u pravom smislu te riječi dao je 1973. godine. Nitko pouzdano ne zna zašto je poslije dva remek-djela objavljena  u relativno razumnom razdoblju od 5 godina, “Badlands” (kod nas prevođeno kao “Pustara”) iz 1973. i Days Of Heaven (“Dani raja”),  naprasno nestao na punih 20 godina i što mu je došlo da se isto tako naprasno vrati da snimi možda najpotpunije djelo karijere “The Thin Red Line” (“Tanka crvena linija”) 1998. godine.

Teško je objašnjivo iz kojeg je razloga jedan sjajni talent u redateljsku stolicu sjeo samo četiri puta u 30 godina. Mušičavi i zatvoreni Malick nikad nije osjetio potrebu da svoje poteze objašnjava bilo kome, pa ni najbližim suradnicima. Ipak, čini se da je pod stare dane uhvatio neki ritam i poslije “Tanke crvene linije” za “samo” sedam godina izbacio teško probavljivo djelo “The New World” (“Novi svijet”), a pred nama je sada i “The Tree Of Life”, nadrealna drama s čijim smo se obrisima u vrijeme pisanja ovog teksta imale prilike upoznati tek preko foršpana na Appleovoj stranici. Da stvar bude zanimljivija, Malick već snima novi film obavijen velom tajne, ne zna se ni ime, tek da je riječ o romantičnoj drami s Benom Affleckom i Javierom Bardemom  u glavnim ulogama. Tko zna, možda Malick pod stare dane postane kao Clint Eastwood i talent i nakupljeno iskustvo počne dijeliti sa svijetom gotovo svake godine. A možda više nikad ne snimi niti jedan film.

Koliko je Malick nepredvidiv tip najbolje ilustriraju anegdote iz života producenta Roberta Geislera koji je 1978. godine prvi put pristupio Malicku očaran njegovim radom na filmu „Badlands“ i kao početnik u produkciji predložio mu da ekranizira kazališnu dramu “In The Boom Boom Room” Davida Rabea o go-go plesačici koja prolazi kroz niz teških životnih iskustava s roditeljima i partnerima. Na kraju su završili u prilično intenzivnom i ozbiljnom razrađivanju drugog projekta baziranog na priči o Johnu Merricku, “čovjeku slonu” kojem je teška degenerativna bolest priskrbila epitet najružnijeg čovjeka u Engleskoj 19. stoljeća. Nakon godinu i pol poznanstva Geisler je dobio pozivnicu na premijeru “Dana raja”. Kad je shvatio da je redatelj Terrence Malick, šokirao se. Malick mu sve to vrijeme nikad nije spomenuo da razmišlja o nekom drugom projektu, a kamoli da snima film. Odličan film o Merrickovom životu kasnije je snimio još jedan čudak iz redateljske prve lige David Lynch.

Malick je školovani filmaš, u džepu ima diplomu AFI filmskog konzervatorija u Los Angelesu, no njegovo prijašnje visoko obrazovanje je vjerojatno mnogo više utjecalo na specifičnu sanjivost, konceptualnost i kontemplativnost njegovih rijetkih filmskih djela. Naime, Malick je kao dijete iz dobrostojeće obitelji (otac mu je bio libanonskog porijekla i držao više pozicije u naftnim tvrtkama), osim što je očito bio pametan i zainteresiran za obrazovanje, imao lakši ulaz na vrhunske visoke škole. Diplomu je tako stekao na odjelu filozofije na Harvardu i kasnije otišao u Englesku da dođe do doktorata, na Oxford. Proučavao je Kierkegaarda i Heideggera, no već tada je na površinu isplivavala njegova beskompromisna narav s obzirom da je s Cambridgea otišao bez doktorata jer se sukobio sa svojim tutorom, britanskim filozofom Gibertom Ryleom oko teza o Heideggerove koncepcije bitka. Malick je kasnije preveo jedno Heideggerovo djelo s njemačkog na engleski, predavao kratko filozofiju na Tehnološkom institutu u Massachusettsu i pisao za New Yorker, Newsweek i Life.

Pohađanje AFI konzervatorija otvorilo mu je nova vrata, upoznao je važne ljude, među njima i Mikea Medavoya. On je bio  agent i producent kojem nije bio samo profit na pameti nego i umjetnička svrha filma, kasnije je bio šef produkcije u United Artistu u vrijeme kad je taj filmski studio doživio neke od zvjezdanih trenutaka. Bio je u timu odgovornom za produkciju niz remek-djela; Formanov “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, Avildsenov “Rocky”,  Coppolinu “Apokalipsu sada”, “Annie Hall” Woodya Allena, Lumetovu “Mrežu”…  On je, uvidjevši da nema posla s nekim plitkim filmašom željnim slave, Malicku osiguravao scenarističke poslove, to jest rad na prepravljanju već postojećih scenarija.  Tako je potpisan pod scenarij za “Pocket Money” iz 1972. s Paulom Newmanom i Leeom Marvinom u glavnim ulogama, a nepotpisan je prošao u slučaju “Prljavog Harrya” i “Velikih vatrenih lopti” koji je snimljen tek 1989., jer je tek napravio inicijalne skice scenarija.

Nisu se osjećali sretni ni producenti s kojima je Malick ratovao zbog rokova i tolikih troškova da su morali založiti kuće kako bi zakrpali rastuće izdatke. Malick je s kamermanom Almendrosom hvatao magične trenutke pred zalazak sunca, pa se u nekim danima snimalo samo po dvadesetak minuta. Nije se slagao ni s glumcima, posebno s Gereom kojem nije bilo jasno oko čega sva ta filozofija.  Pod svaku cijenu, redatelj nije odstupao od cilja da snimi perfektni film, bez ustupaka i bez popuštanja.

Muke su se nastavile u procesu montaže koji je trajao gotovo dvije godine; nema sumnje Malick je teško donosio odluke sve dok nije odlučio da će se poslužiti metodom naracije kao i u “Badlands” gdje Sissy Spacek poput promatrača sa strane opisuje događaje i vlastita unutarnja stanja. U “Days Of Heaven” naracija je dodijeljena četvrtom liku po važnosti u filmu, sestri Billove djevojke koja proživljava cijelu priču na svoj način. Isplatilo se, ali ne odmah. Film je na kraju jedva pokrio ulaganje, a kao i u slučaju kasnijih njegovih djela, na priznanje kvalitete je trebalo pričekati, kao što to avangardom zna biti.

Oko fotografije nitko od početka nije dvojio, pa je kamerman Nestor Almendroso dobio Oscara, film je zaradio još tri manje važne nominacije, no kandidatima za najbolji film u godini “Lovca na jelene” i “Ponoćnog expresa” nije se ni približio. No danas se o “Days Of Heaven” govori sa strahopoštovanjem, a malo tko se još sjeća iz te 1979. nominiranih filmova, Beattyeve komedije “Heaven Can Wait”, “vijetnamske” drame “Coming Home” ili light komedije “An Unmarried Woman”. Roger Ebert, doajen američke kritike je u svom Chicago Sun-Timesu napisao recenziju nakon što je poslije dvadeset godina ponovno pogledao “Days Of Heaven” i okarakterizirao ga kao jedan od najljepših filmova ikad snimljenih. Tako će biti i mnogo godina kasnije. Malickovo najproblematičnije djelo, posljednji uradak “Novi svijet” baziran na mnogo puta ispričanoj i ekraniziranoj priči o Pocahontas i Johnu Smithu, dvo i pol satna spora, naturalistički sirova, sanjiva, teška i tužna drama, dočekana je s vrlo podijeljenim emocijama. No kako vrijeme odmiče, kao da se otvaraju vrata spoznaje; kad su se radile inventure prvog desetljeća novog milenija mnogi su kritičari i glasila revidirali svoja mišljenja i slavili Malickovo djelo kao film u kojem su pomaknute granice zamislivog.

Kad čovjek ne želi ništa doli perfekcije, to i u glazbi (sjetimo se samo pretencioznog i patetičnog 14-godišnjeg rađanja albuma Guns’n’Roses Chinese Democracy), i u filmu ili rezultira nevjerojatnim vremenskim rupama ili serijskom odbacivanju projekata. Malick je također u doba Day Of Heaven bio pretenciozan, ali ne bez pokrića kao Axl Rose. On je ono što je kao nadareni proučavatelj filozofije  teoretski mogao dokučiti, pokušavao pretvoriti u slike. Otišao je u Pariz i razrađivao misteriozni projekt Q, o kojem dakako, kao i o svemu drugom nije javnosti rekao ni riječi, ali postoje suradnici koji su stvar održali živom. Htio je snimiti film o postanku života, o Bogu, o smislu, a to su, kako god se okrene, prilično apstraktne stvari za prikazivanje na velikom ekranu. Unajmio je malu ekipu, uglavnom kamermana koje je slao na sve strane svijeta da mu snime fantastične snimke prirode, od kidanja leda na Antarticu do erupcija vulkana, neobičnih organizama, sve što bi uklopilo u njegovu viziju. Ipak, godinu dana nakon razvijanja projekta odjednom je javio ekipi da odustaje, kao i Paramountu s kojima je potpisao ugovor i slao im s vremena na vrijeme par desetina stranica priča, tek toliko da ih skine s vrata neko vrijeme. Q dakako nikad nije snimljen, makar iz priča o njegovom konceptu iz druge ruke i odgledanog foršpana nadolazećeg “Drva života” moguće je da je dio ideja Malick uspio ugurati u svoj novi film.

Što je Malick radio narednih desetak godina, to pouzdano ne zna nitko osim njega. Čitao, kao i uvijek, bavio se sam sa sobom. Iz priča njegove sad već pokojne bivše žene Michele koju je upoznao u Parizu razvidno je kako se Terrence uvijek borio sa sobom, kako je imao teški odnos s ocem, patio što mu se mlađi brat ubio, a stariji doživio tešku automobilsku nesreću i o tim stvarima se u kući nikad nije pričalo. Impulzivan i ekscentričan, Malick je uvijek mrzio televiziju i branio ženi i usvojenoj kćerki da je gledaju, nije dao ni najbližima da ulaze u njegovu sobu, knjige koje je posjedovao nije smio dirati nitko osim njega. Ne samo to, od žene je skrivao koje knjige čita i koju glazbu voli slušajući isključivo walkman. S druge strane, iako je bio vrlo rječit i volio raspravljati liberalno, u kući je bio vrlo tradicionalno, patrijarhalno nastrojen.

Za povratak Terrencea Malicka filmu vjerojatno je zaslužan čovjek s početka priče, Robert Gaisler, tip kojeg je Malick sedamdesetih zapravo izigrao, i koji je u kasnijem razdoblju uspio dovršiti produkciju samo jednog filma, Altmanovog Streamers iz 1983. godine. Krajem osamdesetih Gaisler je opet opsjedao Malicka sa svojim poslovnim partnerom  Johnom Roberdeauom i ponudili su mu da napiše scenarij i režira film po romanu “The White Hotel” britanskog romanopisca D.M. Thomasa. Ponudili su mu dva milijuna dolara koje nisu imali, no on ih je odbio, ali ih i iznenadio ponudom da bi se rado prihvatio ili adaptacije Moliereovog “Tartuffea” ili ratnog romana “Tanka crvena linija” Jamesa Jonesa. Geisler se odlučio za ovo potonje i isplatio Malicku 250 tisuća dolara da ga obaveže na suradnju.  Možda i nije trebao, Malick je imao veliko poštovanje prema djelu Jamesa Jonesa, za svaku izmjenu zvao je njegovu udovicu kao da traži dozvolu i ona mu je na kraju dala odriješene ruke kako ga ne bi pekla savjest da je narušio nešto grandiozno. Geisler je na kraju uvjerio Malicka da bi se trebao uhvatiti i režije nakon dugih godina. Ovaj se nećkao no pristao je kad je čuo od producenata magične riječi za njegove uši – “čekat ćemo koliko god je potrebno”.  I načekali su se, od prvog nacrta scenarija do premijere prošlo je dugih devet godina. No nije bilo napetosti, producenti su s redateljem ostvarili bliski prijateljski odnos, toliko bliski da kad je Roberdeauov brat obolio od leukemije, Malick je navodno ponudio donirati svoju koštanu srž. Nisu se bazirali na priče da Terry, kako su Malicka poznanici zvali, nikad neće završiti projekt.

“Nije nas bilo previše briga. Vjerovali smo da radimo s čovjekom  koji je jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Za nas, on je bio Sveti Gral režije.” – govorio je kasnije Gaisler. Taj idealistički pogled doveo ih je do ruba ponora. Da bi držali Malicka blizu sebe, zainteresirali su ga za druge usputne projekte, kao što je kazališna drama koja se otegla i koštala 800 tisuća dolara, onda su opijeni njegovom prozom pristali platiti mu 400 tisuća dolara za scenarij projekta koji bi se trebao zvati “The English-Speaker”. Uglavnom, vrijeme prijateljstva  sredinom devedesetih je puklo, producenti su rasprodavali stvari da bi imali što jesti, bježali od bijesnih kreditora i na kraju 1996. deložirani iz kuće u kojoj su živjeli. Spasio ih je još jedan čovjek s početka priče, Mike Medavoy koji je davao prve poslove Malicku, a sad je imao vlastitu kompaniju Phoenix Pictures i volju da uloži u projekt.

Tako barem pričaju ljudi koji su ulazili i izlazili iz Malickovog života. Njegovu stranu priče nećemo nikad saznati jer čovjek jednostavno ne komunicira s medijima. Kako god bilo, kad je snimanje jednom započelo, Malick je “Tanku crvenu liniju” snimio u roku, bez probijanja proračuna od 55 milijuna dolara, čak je i pristao na priličan broj ne baš nevažnih kompromisa. Recimo, željene zvijezde u filmu Kevin Costner, Brad Pitt i Johnny Depp su otpale jer je produkcijska kompanija Fox 2000 htjela sufinancirati projekt pod uvjetom da se pojave određene velike zvijezde u malim rolama, a da glavne preuzmu glumci zbog kojih se ne kupuju karte na kino blagajnama.
Osim što je ova epska drama jedan od najkompleksnijih i najkontemplativnijih ratnih filmova ikad snimljenih, nešto kao da se spoji ludilo i naturalizam Herzogovog  “Fitzcarralda” i vijetnamska psihodelija Coppoline “Apokalipse sada”, “trošenje” filmskih zvijezda je druga neobičnost koja mora iznenaditi gledatelja. U to doba u potpunosti reafirmirani John Travolta pojavljuje se samo u prvih desetak minuta filma, Woody Harrelson pogine u prvoj akciji, John Cusak se ukaže u par kadrova, tada zvijezda u usponu George Clooney na tridesetak sekundi. Film nose u pregnantnim slojevitim ulogama punim preispitivanja nutrine osjećaja vojnika u kaosu rata Jim Cazievel, izvrsni Elias Koteas i Ben Chaplin, pa tek onda Sean Penn kao nominalno prva zvijezda filma. Izvan kategorije je Nick Nolte u ulozi potpukovnika Talla, beskompromisnog časnika koji je napokon u poznijim godinama dočekao svoj rat. Zaslužio je Oscara za sporednu ulogu, a nije ni nominiran, iako se ne može reći da je sa sedam nominacija “Tanka crvena linija” neprepoznata. No nije u godini čudnog pobjednika, romantične komedije “Zaljubljeni Shakespeare” i još jednog ratnog epa, “Spašavanje vojnika Ryana” osvojio niti jednog Oscara. Nije teško dokučiti zašto, Spielberg je sa svojim “Ryanom” stavljao naglasak na vizualne efekte krvavih bitaka u jednoj šabloniziranoj, da ne kažemo propagandnoj priči, dok je Malick umjesto razbacanih crijeva i otkinutih ruku radije nasilje oslikavao metaforički, kadrovi koji bi trebali prikazati krv i meso prekidaju se slikama ranjenog drveća,  uništene vegetacije, snimkom ptića ispalog iz gnijezda koji se koprca u borbi za život… “Spašavanje vojnika Ryana” je poput adrenalinske video igre, a “Tanka crvena linija” elegantno propitivanje ljudskog duha, smisla postojanja, vjere, sveg onog što je Malicka kao filozofski nastrojenu osobu zanimalo. Na papiru sve to izgleda kao recept za propast na blagajnama, no zanimljivo je da niti jedan od dosad snimljena četiri Malickova filma nije bio financijski fijasko. Čak je i teško dokučivi “Novi svijet” pokrio budžet od 30 milijuna dolara, a “Tanka crvena linija” donijela i više nego dobru zaradu s obzirom da je film snimljen za 55, a utržio gotovo 100 milijuna dolara.

Terrence Malick je enigma, misteriozni filmski vizionar koji slijedi samo vlastiti impuls bez poštivanja uobičajenih pojmova o vremenu. Neki od njegovih projekata razvijaju se već skoro četiri desetljeća i možda se nikad neće pojaviti. Malick je znao zagristi, pa napustiti projekt, pa mu se opet vratiti. Kod njega baš ništa nije pouzdano, osim da kad se uhvati kamere ne pristaje na ništa manje od perfekcije. Zato je i “Drvo života” nešto što se mora vidjeti.

Kad se poslije “Days Of Heaven” povukao u Pariz, Malick je radio na niz scenarija. English Speaker se bavio slučajem Anne O., pacijentice s dijagnosticiranom histirijom, na osnovu čega su austrijski liječnici Breuer i Freud udarili temelje psihoanalize, pisao je adaptacije romana The Moviegoer Walkera Percya te “The Desert Rose” Larrya McMurtrya, najpoznatijeg po “Usamljenoj golubici”, ekraniziranoj u uspješnu western mini-seriju.  Pisao je scenarij i o životu Jerrya Lee Lewisa, ali kad je film “Velike vatrene lopte” na osnovu njegove skice napokon snimljen krajem osamdesetih, on nije spomenut. Mnogo kasnije Steven Soderbergh ponudio je Malicku da radi na projektu o Che Guevari o kojem je pisao još kao mladi novinar. Malick je prihvatio, s tim da su ga zanimali zadnji Cheovi dani u Boliviji, no nije završio posao zbog produkcijskih problema, već je stvar, kao što znamo, uzeo u svoje ruke sam Soderbergh. Umjesto Chea, Malick je prihvatio raditi “Novi svijet”, projekt na kojem je scenaristički počeo raditi još sedamdesetih godina. Čitavo je vrijeme razvijao svoj misteriozni projekt “Q” o postanku života koji do danas nije došao dalje od papira.

FILMOGRAFIJA:

Badlands (1973.)

Uloge:  Martin Sheen, Sissy Spacek, Warren Oates,  Ramon Bieri,  Alan Vint

Days Of Heaven  (1978.)

Uloge:  Richard Gere, Brooke Adams, Sam Shepard, Linda Manz

The Thin Red Line (1998.)

Nick Nolte , Sean Penn, John Travolta, Jim Cazievel, Elias Koteas, Ben Chaplin,  Woody Harrelson

The New World (2005.)

Uloge: Colin Farrell, Q’orianka Kilcher, Christopher Plummer, Christian Bale

The Tree Of Life (2011.)

Uloge: Brad Pitt, Sean Penn, Jessica Chastain, Kari Matchett, Joanna Going