Kao što smo već najavili, pred nama je 14. studenog možda najuzbudljivijih događaja koncertne sezone, gostovanje jednog od trenutno najcjenjenijih bendova Fleet Foxes. Šesteročlana družina dolazi iz Seattlea i sviraju glazbu s “onoga” svijeta koju nije lako opisati riječima, a uobičajenim žanrovskim terminima dali bi se ugurati u ladicu indie folka ili možda baroknog popa s primjesama utjecaja Boba Dylana i Neila Younga, no što god da svirali, čine to na vrlo unikatan način.
Unatoč komornosti njihove glazbe, duboko emotivna a glazba s prvog albuma iz 2008. za divno čudo nije ostala dobro zakopana tajna kojoj se dive tek kritičari, taje je uradak samo u SAD-u prodan u gotovo pola milijuna primjeraka. I s Helplessness Blues izašlom u svibnju ove godine popeli su se visoko, na drugo mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji i treće mjesto u Americi.
Fleet Foxes ne dolaze u Zagreb, kako to obično zna biti sa stranim gostovanjima, kao podsjetnik na skorašnju ili davnašnju briljantnost, dolaze u naponu snage, na kreativnom vrhuncu i zato je njihov koncert događaj koji se ne propušta.
Koncert se odražava u zagrebačkoj Tvornici, cijene karata su 170 kuna (na dan koncerta 200 kuna).
Kao ilustraciju donosimo recenzije prva dva albuma Fleet Foxes naših rock kritičara Denisa Leskovara i Tihomira Ivke, objavljenih u pisanim izdanjima našeg hifimedia magazina.
Fleet Foxes
Fleet Foxes (2008.)
Bella Union/Dancing Bear
Ocjena: 4
Umjetnost ne dolazi od zadovoljstva svakodnevnim životom, gotovo uvijek su neki demoni u igri, porivi i stanja koji čovjeka pred ostatkom svijeta učine, blago rečeno, čudnim. Robin Pecknold tek je navršio 23 godine, dolazi iz maglovitog Seattlea i stvara neobično atmosferičnu, “duboku”, produhovljenu i promišljenu glazbu. Bilo bi ružno reći da je bolestan, ali sam priznaje da pati od sociofobije, i ne druži se s nikim izvan svog benda. On nije od tipova koji će se oženiti, napraviti karijeru od 9 do 5, troje djece i uživati u vikend druženjima s obiteljskim prijateljima. Usamljenost možda nije najbolje rješenje za održavanja zdravog duha, ali je plodno tlo za rađanje neke vrste ventila.
Netko će se prazniti tako da po noći najlon čarapom davi ljude, drugi će sjesti za papir i pisati pjesme. Pecknold je, srećom, otišao ovim potonjim putem. I ide mu jako dobro. Debi Fleet Foxes izašao je još prošle godine, a od nedavno je nabavljiv i kod nas. Na mnogim je listama najboljih prošlogodišnjih izdanja upravo ovaj album zauzimao najviša mjesta. Nakon provjere o čemu je riječ, preostaje samo pridružiti se panegiricima. Fanovi onog što su My Morning Jacket radili na počecima doći će na svoje. Fleet Foxes sviraju neku vrstu baroknog folka, zvuče kao izvanredna snimka tamo negdje iz sezone 1972.-73. Ne skrivaju svoje uzore, od najmlađih dana, uz roditelje pasionirane štovatelje glazbe šezdesetih i sedamdesetih, zakačili su se na Dylana i Younga, kasnije otkrili i pop senzibilitet Briana Wilsona.
Tako bi se dalo opisati i njihovu glazbu – kao da je Cosby, Stills, Nash album aranžirao Wilson. I još nekako uzvišenije, Pecknold kao sugestivni pjevač tjera da stalno mislite na crkvu iz nekog razloga, ugođaj je takav da sugerira na kakvo misno slavlje, iako ovdje nema ni riječi o gospelu. Ugođaj kakvog se od “Grace” Jeffa Buckleya do danas može nabrojati na prste jedne ruke. Kao The Band na Prozacu, Fleet Foxes odišu svojevrsnom ruralnošću – oni su tako prirodni, bistri poput planinskog potoka, u njima, kao u kakvih Amiša, nema nikakvog tereta modernosti, što ne znači da pate od anakronosti. Izvanvremenost bi bila bolja riječ.
U ovom izdanju, diskografska kuća je dodala i EP sa šest stvari također iz prošle godine, Sun Giant, koji baš u ničemu ne zaostaje za 11 pjesama s albuma.
Tihomir Ivka
Fleet Foxes
Helplessness Blues (2011.)
Sub Pop/Bella Union
Ocjena: 4
Povezani zajedničkim sklonostima Neilu Young, Bobu Dylanu i folku šezdesetih, Robin Pecknold i Skyler Skjelset prije pet godina oformili su sastav Fleet Foxes i potom potpisali ugovor s prestižnom indie-rock distribucijskom kućom Sub Pop. Tada vjerojatno nisu ni sanjali da će rezultati njihova retro-poduhvata dosezati zlatne ili platinaste naklade (iako prvenstveno na Starom kontinentu, gdje izdaju pod kapom etikete Bella Union). Prvijenac Fleet Foxes ne samo da se odlično prodao, već je završio na vrhovima svih svjetskih kritičarskih lista najboljih albuma za 2008. godinu, i to potpuno zasluženo.
Prve reakcije na novi, dugoočekivani studijski album Helplessness Blues jednako su entuzijastične, što nije čudno. Kritika je uvijek voljela sofisticiranu, gotovo akademski promišljenu akustičnu glazbu čije su emocije sazdane na zlatnom dobu rocka s prijelaza iz šezdesetih na sedamdesete. Upitan za inspiraciju, Peckhold je naveo remek-djelo Vana Morrisona Astral Weeks (1968.) i neobično konceptualno djelo zaboravljenog britanskog ekscentrika Roya Harpera, Stormcock (1971.).
Očito se nije šalio, jer su pjesme na Helplessness Blues izgrađene s jednako izraženim smislom za perfekcionizam svake vrste. Glazba se navodno rađala pune dvije godine, pjesme su snimane pa brisane, materijal je nastajao na nekoliko lokacija, ali većinom u studijima na domaćem terenu u Seattleu uz producentsku asistenciju Phila Eka (Built To Spill, Band Of Horses). U skladu s očekivanjima, iz svake note izbija studioznost autora iz nekog drugog svijeta; iza njihove prividno lagane akustike krije se strahovita ambicioznost, a delikatno složene vokalne harmonije i gotovo sakralni ugođaj još ih uvijek čine jedinstvenom pojavom na suvremenoj rock sceni.
Denis Leskovar
