Zagrebački mjesec jazza, koji se u održava već treću godinu zaredom, ponudio je mnoštvo raznovrsnih priredbi, no bez sumnje najprominentniji detalj manifestacije bila je prezentacija knjige “Život kao jam session” autora Davora Hrvoja koja predstavlja autobiografiju Boška Petrovića, najznačajnijeg hrvatskog jazz umjetnika novije generacije.
Boško je svojim muziciranjem, znanjem i posvećenosti jazz kulturi značajno utjecao na autora knjige ne samo u njegovom formiranju glazbenog ukusa, već i mnogo šire. Govornici koji su imali prigodu prozboriti nekoliko riječi o djelu i osobi Boška Petrovića bili su unisoni u superiornoj valorizaciji umjetničkog i pedagoškog rada velikog glazbenika, no pomalo divergentni kad je u pitanju njegova osobnost i karakter. Iako sam poznavao Boška površno i nedostatno, koristim prigodu izreći nekoliko stvari koje su me uvijek oduševljavale i koje ne trebaju biti zaboravljene.
Boška sam upoznao u njegovom klubu u okolnostima ratnih zračnih uzbuna u Zagrebu. Tih dana grad je bio pust, pomalo uplašen i taman, no njegov klub je nekako uspijevao biti točka na kojoj nije bilo negativnih emocija i čija je unutrašnjost uvijek nudila mali bijeg u neki drugi svijet. Iako je naše upoznavanje, po mojem uvjerenju, bilo kratko i formalno, Boško nikad nije prošao ulicom da ne pruži ruku i upita dali se sluša jazz. Pamtit ću ga kao pravog zagrebačkog fakina i gospodina.
Davor Hrvoj je svojem spisateljskom opusu dodao još jednu, žurnalistički vrhunski odrađenu, knjigu koju nije bilo jednostavno napisati. Davor se prisjeća da je Boško silno želio da iza njega ostane vrijedan zapis o njegovoj karijeri i djelovanju, ali u početku nije uspijevao biti potpuno koncizan i uglavnom je pripovijedao događaje koji su mu tog trenutka padali na pamet. Vremenom je autor uspio formirati Boškove iskaze mnogo logičnije, a i sam glazbenik je iz svoje memorije uspijevao ekstrahirati mnogo zanimljivih detalja. Posljednji dio intervjua označen je s tri točkice jer ga Hrvoj nije uspio dovršiti zbog prerane Boškove smrti. Nikad prije u pisanim djelima nisam naišao na ovakvu interpunkciju, a da bi knjiga bila dovršena korišteni su i dodatni materijali.
“Snimao sam ga od tada pa sve dok nije umro, 10. siječnja 2011. Budući da mi nije uspio izdiktirati sve što smo planirali, neke sam dijelove dopunio intervjuima koje sam prije radio s njim. Fotografije su Damira Kalogjere, moje i iz arhive Boška Petrovića koje mi ustupio njegov sin Kolja. Naše prijateljstvo počelo je još sedamdesetih godina kada sam odlazio na njegove koncerte što je, između ostalog, utjecalo moju zaluđenost jazzom, kad me upućivao u tajne jazza, posuđivao mi ploče…” – prisjetio se Davor Hrvoj.
Predstavljanje knjige su svojim nastupom obilježili Lela Kaplowitz, koja je s netom objavljenog albuma Lela Kaplowitz & Friends: Little Boy With A Big Heart – Music Of Boško Petrović” (Menart), izvela nekoliko pjesama u društvu Matije Dedića, Joea Kaplowitza te Zdenke Kovačiček.
Davor Hrvoj je i ovom knjigom, uz već potvrđeni novinarski talent, pokazao duboko poznavanje materije čime je učvrstio svoju poziciju jedne od prominentnih figura hrvatske jazz scene.
Mnogima će nedostajati glazba Boška Petrovića, nekima njegov pedagoški rad koji je ostavio ogroman trag na hrvatskom jazz izričaju, dok će meni najviše nedostajati još jedan pravi zagrebački fakin.
Gordan Gaži
