Baptiste Trotignon - Minino Garay
Chimichurri
(OKeh / Sony Music / Menart)
Razigranost, pozitivnu energiju, visoke instrumentalističe dosege i uigranost što ih ispoljavaju francuski pijanist Baptiste Trotignon i argentinski udaraljkaš koji već četvrt stoljeća živi u Parizu, Minino Garay, hrvatsku su publiku osvojili na nastupu što su ga održali 25. listopada 2014. u maloj dvorani “Lisinski” na festivalu Jazz.hr/jesen.
Nakon pet godina suradnje i koncertiranja – zajedno sviraju od 2011. – tijekom kojih oduševljava publiku diljem svijeta, ovaj je duo odlučio svoja glazbena postignuća dokumentirati na diskografskom izdanju.
Album “Chimichurri”, koji su snimili u svibnju 2015. u Buenos Airesu, prvi što su ga ostvarili kao duo, osmišljen je kao glazbeno putovanje između svjetova koje predstavljaju i obožavaju.
Naime, Trotignon je duboko uronjen u europsku kulturu, a Garayev je DNK određen naslijeđem južnoameričke i afroameričke tradicije. O tome je Trotignon govorio prigodom spomenutog gostovanja u Zagrebu: “Moja ljubav prema europskim skladateljima vjerojatno utječe na moj glazbeni pristup. Boje, harmonije i određen način pristupanja prostoru i zvuku. U mojem je životu europska klasična glazba jednako važna kao i jazz.”
No, klasika je tek jedan od glazbenih elemenata koji se provlače kroz njihovu glazbu, čak štoviše, album je pun kontrasta. Naime, radi se o divnoj ravnoteži između klasike, jazza i etna, melodijskog glasovira i ritmički šarolikih, razigranih udaraljki, ali i između drva i željeza te drva i kože, nježnosti i siline, nostalgije i euforije, sirove energije i blagosti…
Sasvim primjeren i znakovit naziv je CD-a, “Chimichurri”, što je u latinoameričkoj kulturi naziv za marinadu sastavljenu od niza začina. Njihova je umjetnost zasnovana na spoju najfinijih glazbenih začina iz sva tri spomenuta svijeta. Vidljivo je to i iz repertoara koji zasnivaju na stilskoj raznolikosti. Osim vlastitih skladbi oni su kao predloške za svoje improvizacije odabrali djela autora različitih glazbenih svjetonazora, ali čak i unutar nekog određenog svjetonazora posve drukčijih glazbenih stavova.
To su, među ostalima, latinoamerički autori (“La Cambiada” Gerarda di Giusta, “Chorinho Pra Ele” Hermeta Pascoala), jazz autori (“Trinkle Tinkle” Theloniousa Monka i “Passport” Charliea Parkera”), pop-rock autori (“Jenny Wren” Paula McCartneya”)… No, najsnažnije nadahnuće pronašli su u glazbi velikog Leonarda Bernsteina i to iz njegova mjuzikla “West Side Story”, na osebujan način obradivši pjesme “Maria”, “I Feel Pretty”, “Somewhere”, “Tonight” i “America”.
Posebnost njihovih izvedbi očituje se u virtuoznosti, ali i maštovitosti, zajedništvu, spremnosti za dijaloge i iznenadne promjene. O tome kako to ostvarujuje Trotignon je rekao: “Obožavam svirati u formi dua zato jer tako dolazi do izravne komunikacije i tečnosti. Važno je načuliti uši čim više je moguće. Glazba se zasniva na zvukovima i moramo biti sposobni svirati zatvorenih očiju. Nastojimo ostvariti ravnotežu između spontanosti i profinjenosti. Kontrola i improvizacija! Budući da možemo svirati akustično čujemo pravi zvuk glazbala, bez petljanja s ozvučenjem. Iako ponekad sviramo ozvučeni, vibracija naše glazbe je uglavnom akustična i tako jedan drugoga možemo bolje “osjetiti”.
Kao i mnogi drugi udaraljkaši, Minino je posvećen proučavanju i sviranju različitih tipova zvukova, a s moje strane glasovir je najvažniji element mojeg identiteta. Osim toga obožavam stjecati iskustvo spajajući razne kulture, a Minino dolazi iz argentinske kulture bogate zanimljivim ritmovima što je posve drukčije od mojeg europskog nasljeđa.” Drukčije i isto – zajedništvo u različitosti!
