Brad Mehldau
Live in Tokyo
(Nonesuch / Dancing Bear)
Godine 2004. pijanist i skladatelj Brad Mehldau objavio je CD “Live in Tokyo”, svoje prvo izdanje za diskografsku kuću Nonesuch Records za koju je poslije snimio još devetnaest albuma. Radi se o albumu koji donosi osam skladbi, što je djelomična snimka njegova solo koncerta održanog 15. veljače 2003. u Sumida Triphony Hallu u Tokyju.
Poslije je objavljeno i dvostruko CD izdanje na koje je uvršteno još sedam skladbi, dakle sa svim izvedbama s tog koncerta, ali ono je bilo namijenjeno samo japanskom tržištu. Ovo CD izdanje je lijepo prihvaćen od kritike i slušatelja i to je jedan od razloga što je petnaest godina poslije Nonesuch odlučio objaviti LP izdanje s tri 180 gramske ploče u nakladi od samo tri tisuće primjeraka. Glazbeni sadržaj je isti kao na spomenutom dvostrukom CD-u.
Zašto je ta glazba toliko posebna da zaslužuje toliko pažnje i tako ekstravagantan pristup? Prije svega to su Mehldauove nadahnute izvedbe koje su na ovom koncertu bile obilježene idealnim uvjetima i poticajnim ugođajem. Također, nakon preslušavanja ovog materijala nameće se pitanje zašto nije češće svirao i snimao solo. Naime, iako je najpoznatiji po nizu albuma što ih je pod zajedničkim podnaslovom “The Art Of The Trio” ostvario sa svojim trijom, Mehldau je surađivao s drugim slavnim jazzistima, primjerice Charlesom Lloydom, Leeom Konitzom, Charliem Hadenom, Joshuom Redmanom, Wayneom Shorterom i Michaelom Breckerom, a tek je ponekad snimao solo.
Osim dva spomenuta, poslije je objavio još samo dva solo albuma, oba za Nonesuch Records, oba s koncertnim izvedbama: dvostruki CD + DVD “Live in Marciac” iz 2011., s izvedbama njegovih skladbi i obradama, te “After Bach” iz 2018. nadahnut djelima iz “Dobro ugođenog klavira” Johanna Sebastana Bacha.
Budući da je i za svoj prvi solo album, “Elegiac Cycles” koji je objavio je 1999., snimio vlastite skladbe nadahnute klasičnom glazbom, ovaj, njegov drugi solo album bio je svojevrsno iznenađenje. Naime, na njemu svira tek četiri vlastite skladbe, te jedanaest obrada poznatih djela autora raznih stilova, od Colea Portera, Georgea i Ire Gershwina, Burta Bacharacha i Hala Davida te Lorenza Harta i Richarda Rodgersa preko Theloniousa Monka do Nicka Drakea, Radioheada, Paula Simona i Joni Mitchell.
No, bez obzira kojem miljeu pripadale, pod njegovim prstima one izlaze iz okvira konvencionalnog jazza, a melodijska prepoznatljivost i ritmika zapravo blijede. Izvodi ih na suvremen način ostavši vjeran svojem originalnom, romantičarskom pristupu koji odaje klasično školovana i tehnički odlično potkovana glazbenika, ali i maštovitog improvizatora, te poznavatelja tradicije jazza.
Brad Mehldau je ovim trostrukim LP-jem, koji donosi gotovo dva sata solističkih meditacija, pokazao da je maštovit i intrigantan umjetnik koji slušatelje sugestivno uvlači u svoj unutrašnji svijet, poput nekog psihoterapeuta koji metodom vođenih fantazija znatiželjnicima razotkriva neke nove zvukovne sfere.
