Keith Jarrett
No End
(ECM/Aquarius Records)
Preporuka producenta – glazbu uvrštenu na ovaj dvostruki CD snimio je i producirao sam Keith Jarrett – je “odfrljiti glasnoću na pojačalu čim je više moguće, posebice prigodom slušanja izvedbe skladbi pod brojem dva i dvadeset, jer će se pri tišem slušanju izgubiti neki skriveni detalji”.
Zašto je slavni pijanist tek sad odlučio objaviti glazbu koju je prije gotovo trideset godina snimio u svojem kućnom studiju, u doba kad je već bio afirmiran kao solo izvođač, ali i vođa raznih formacija, u jazzu kao i klasičnoj glazbi?
Možda zato što se nije uklapala u koncepciju bilo kojeg od njegovih tadašnjih i ne samo tadašnjih projekata, ili zato što je već tada imao hiperprodukciju dokumentiranja svoje glazbe!?
No, iako je neuobičajena za njegov opus, ona je aktualna danas kao što je bila u to doba. Naime, radi se o solo projektu, ali ne, kao što smo navikli, klavirskom. Jarrett je svirao i nasnimavao električne gitare, bas gitaru, bubnjeve, tablu, udaraljke i klavir te je pjevao vokalize i koristio recorder. No, to nisu sva glazbala koja je svirao u to doba. Primjerice, sa svojim je American Quartetom uz glasovir svirao sopran saksofon i flautu, a poznat je i kao orguljaš i svirač klavikorda, čeleste i melodike.
Nisu to tek usputna glazbala koja koristi kako bi obogatio zvučnu sliku ili kreirao ugođaj. Naprotiv, Jarrett ih svira vještinom na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi kojima je to glazbalo prvi ili jedini izbor, što dodatno upućuje na njegovu muzikalnost, posebice zato što u izvedbama ne dominira glasovir nego gitare i udaraljke. I po tome je ovaj album poseban.
Naime, tražimo li sličnosti s nečime što je do tada napravio, naći ćemo ih jedino na dva albuma na kojima svira niz raznorodnih glazbala: “Restoration Ruin” iz 1968., sa samog početka samostalne karijere, te još više na dvostrukom albumu “Spirits” koji je snimio godinu dana prije, ali na kojem su uz udaraljke dominantna puhačka glazbala. Između ostalog, ova snimka predstavlja novu kariku koja će pridonijeti proučavanju razvoja Jarrettva stvaralaštva.
Radi se o improvizacijama na određene ritmičke obrasce ili motive koje ne oblikuje u čvrstu formu. Iako je kompletan autor svih djela, kojima nije želio nadjenuti nazive nego ih je označio rednim brojevima, zapravo se ne poigrava temama koje su zapisane i imaju uobičajenu formu, nego tek o skicama, zamislima oko kojih se šulja, promišlja ih na licu mjesta svirajući ono što osjeća u trenutku. Te su izvedbe nastale bez predumišljaja, kao rezultat eksperimenta koji je namijenjen samo za njegove uši, unutar tajnosti četiri zida, bez namjere da postanu glazba za mase.
Prema načinu sviranja gitare, ali i poimanja glazbe, u jednom bismo ih dijelu izvedbi mogli usporediti s Billom Frisellom u srednjem razdoblju karijere. No, za razliku od njega, Jarrett na ovom albumu stilski ide u širinu. Kroz te izvedbe potvrđuje svoju svestranost, ne samo u pogledu sviračke vještine nego i interesa za svekoliku svjetsku glazbenu kulturu.
Osim američke, oslanja se na tradiciju europske, ali i glazbe svijeta: dalekoistočne, ponekad autentične, a ponekad tek kao utjecaj koji je zahvatio hipi pokret što je i sam iskusio svirajući u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća u kvartetu saksofonista i flautista Charlesa Lloyda. U nekim segmentima izvedbi zalazi u područje mistične ritualne glazbe sjevernoameričkih Indijanaca iz koje izranja duhovnost, dok im repetitivnim pristupom bez velika dinamična raspona daje posebnu dimenziju i pobuđuje trans.
http://player.ecmrecords.com/keith-jarrett–no-end
