Lee Konitz
Stereokonitz
(RCA / Sony Music / Menart)
Diskografska kuća Sony Music odlučila je proroštati svoj jazz katalog i posegnuti za nekim zanimljivim izdanjima, među kojima su neka što ih je danas gotovo nemoguće nabaviti u izvornim izdanjima. Objavila ih je u ediciji Jazz Connoisseur koja će pobuditi zanimanje diskofila i onih koji sustavno prate povijest jazz diskografije.
Naime, radi se o važnim izdanjima vrhunskih glazbenika – slavnih ali i onih koji su nepravedno bili zapostavljeni, među ostalima Sonnyja Rollinsa, Stana Getza, Cheta Bakera, Johnnyja Colesa, Charlesa Mingusa, Dukea Ellingtona, Gila Evansa, Phineasa Newborna, Ponyja Poindextera, Buda Powella, Georgea Russella, Paula Desmonda i Charliea Rousea. Jedan od njih je alt saksofonist Lee Konitz kojeg je hrvatska publika upoznala 2013. kad je nastupio na festivalu Jazz.hr/jesen. U ovoj ediciji zastupljen je slabije poznatim, ali ne manje vrijednim albumom “Stereokonitz”.
Konitz je poznat po mnogobrojnim suradnjama s europskim jazz glazbenicima, a u novije vrijeme, otkako je djelomično nastanjen u Njemačkoj, to čini redovito. “Kad sam 1951. prvi put došao u Europu upoznao sam skupinu ljudi koji su dobro poznavali moju glazbu”, rekao je u jednom od naših razgovora. “Bilo je sjajno razgovarati i svirati s njima. No, s vremenom sam svirao s mnogo različitih glazbenika iz Italije, Francuske, Njemačke, Skandinavije… Tako sam naučio svirati različitim pristupima.”Ovaj je album poseban po tome što na snimanju suradnju s europskim glazbenicima ostvario 1968., u doba kad je nekoliko albuma, primjerice “European Episode” i “Impressive Rome”, snimio uz drugu europsku formaciju.
Konitz, koji je rijetko svirao neko drugo glazbalo osim alt saksofona, ovdje se prihvatio i flaute i variotonea (elektrificirani saksofon popularan krajem 1960-ih), a partneri su mu bili vodeći, ali tada mladi talijanski jazzisti: trubač Enrico Rava, pijanist Franco D’Andrea s kojim je poslije ostvario mnogobrojne suradnje, kontrabasist Giovanni Tommaso i bubnjar Gege Munari. Ploču su snimili u Rimu, a na programu su isključivo Tommasove skladbe, što je ovog basista učinilo ključnom figurom sessiona.
Ipak, za poletne i uvjerljive izvedbe najzaslužniji je Konitz koji i ovom prigodom plijeni pažnju osebujnim zvukom i pristupom, zbog čega je bio jedan od najcjenjenijih altista u povijesti jazza.
