Nils Petter Molvær
Bouyancy
(OKeh / Sony Music / Menart)
Iznimno produktivan norveški glazbenik – trubač, skladatelj i producent – Nils Petter Molvær je nakon dvadesetak godina samostalne diskografske karijere objavio svoj sedamnaesti album. Radi se o kontinuitetu glazbenog djelovanja, nastavku razvijanja pristupa što ga je 1980-ih započeo ostvarivati kao član sastava Masquarelo s kojim je snimao za kultnu diskografsku kuću ECM.
Ona je pratila i početak njegove samostalne karijere i to ne bez razloga. “ECM je odigrao važnu ulogu pokazujući put, kreirajući formu improvizirane glazbe koja nije zasnovana na tradicionalnoj afro-američkoj glazbi ili tradiciji općenito” rekao je Molvær prigodom jednog od naših susreta.
“Radi se o drukčijem načinu improviziranja. ECM je ostvario velik utjecaj u Norveškoj.” Na početku tog, ECM razdoblja posebice je važan bio Molværov album “Khmer” koji ga je izbacio u orbitu. Otada štanca sjajne albume u tom žanru zadržavajući se u stilu koji se zasniva na spoju jazza, ambijentalne glazbe, fusiona, elektronike, klupskih ritmova…
“Elektroničku glazbu povezujemo sa zvukovnim svijetom”, rekao je objasnivši razloge korištenja elektronike u kreiranju glazbe. “Neke stvari nije moguće ostvariti pomoću akustičnih glazbala. Morate manipulirati zvukom. Za mene je uvijek bio zanimljiv taj kontrast jer pobuđuje znatiželju. Pokušavam pronaći balans, organsku ravnotežu pri čemu se ne zna odakle što dolazi, ali donosi zaokruženu sliku.”
Na tom tragu je i novi album za koji je on osmislio sve skladbe, neke u suradnji s članovima banda. Radi se o djelima različita karaktera, ali koherentnima, što cijeli album čini zanimljivim i uzbudljivim. Budući da je, kao i uvijek, veliku pažnju posvetio zvuku i bojama, za snimanje je odabrao multiinstrumentaliste, ali i stare suradnike koji su, većim dijelom, sudjelovali i u snimanju njegova prethodnog albuma “Switch”.
Osim što svira trubu i koristi efekte Molvær koristi sve blagodati elektronike, lupove, modificirane vokale i pljeskanje, a asistirali su mu Geir Sundstöl koji svira razne vrste električnih gitara i gitarski bendžo, Erland Dahlen koji svira bubnjeve, svu silu udaraljki, ksilafon i klavir te Jo Berger Myhre koji svira kontrabas, bas gitaru, klavijature, sintisajzere, pljesak i razne gitare. Uz njih, kroz izvedbe koje odlikuje zanimljiva dinamika, postepeno razvija svoje priče.
Iako se radi o suvremenoj glazbi, u njoj se ponekad osjećaju snažni utjecaji tradicije. Na ovom albumu to se posebice osjeća u izvedbi skladbe “Lamna Reef” koja se zasniva na kontrastu – spoju elektronike s čvrstim, sirovim, teškim, jednostavnim ritmom što podsjeća na radne pjesme američkih robova koje su bile jedan od konstitutivnih elemenata u razvoju afroameričke glazbe.
Često uspoređivan s Milesom Davisom, posebice djelovanju u zadnjem razdoblju velikanove karijere, što nije bez osnova, Molvær je ipak razvio vlastiti pristup, s puno više intenziteta i neameričkih utjecaja. Naravno, ta silina i dinamika osjećaju se tek u pojedinim dijelovima, kad se izvođači razmašu, kad više ne mogu izdržati i moraju osloboditi nagomilani naboj. Uostalom, upravo je zato odabrao prije spomenute glazbenike.
