Pat Metheny
The Unity Sessions
(Metheny Group Productions / Nonesuch / Dancing Bear)
Dvostruki CD “The Unity Sessions” treće je diskografsko izdanje Unity Banda Pata Methenyja koji uz njega čine saksofonist, klarinetist i flautist Chris Potter, kontrabasist i bas gitarist Ben Williams i bubnjar i udaraljkaš Antonio Sanchez.
Metheny, pak, svira akustične i električne gitare, te koristi gitarski sintesajzer i glazbene aparate. U jednoj solo izvedbi odlučio se samo za akustičnu gitaru. Logična odluka, lijepa provedba, baš kao što možemo reći za sve ostale.
Među ostalima, na album su uvrštene nove obrade nekih od skladbi koje su snimili za prethodna dva: “Unity Band” iz 2012., godine u kojoj je kvartet utemeljen, za koju su osvojili nagradu Grammy u kategoriji Najboljeg jazz albuma, te “Kin” iz 2014. na kojem im se pridružio talijanski skladatelj, producent, video umjetnik i multiinstrumentalist Giulio Carmassi. Želeći ga predstaviti široj javnosti Metheny mu je omogućio da u tom bandu svira svu silu glazbala.
Pat Metheny: snimio Davor Hrvoj
Dok na albumu “Kin” svira klavir, trubu, trombon, francuski rog, violončelo, vibrafon, klarinet, flautu, alt saksofon i električni klavir Wurlitzer, te koristi elektroniku, zviždi i pjeva vokalize, na ovom se okušao “samo” u sviranju klavira, krilnice i sintesajzera, te zviždi i pjeva.
Iako se radi o glazbenicima raznih naraštaja koji dolaze iz različitih okružja, Unity Band je od samog početka koherentan sastav kompatibilnih glazbenika koji komuniciraju s lakoćom, bez suvišnog kompliciranja. Koliko je sretan u toj suradnji, Metheny je pokazao inicirajući uzbudljive glazbene dijaloge s članovima sastava, ali i održavši s njim tijekom zadnjih pet godina mnogobrojne koncerte i turneje.
Dok je na prethodna dva albuma autor svih skladbi, od petnaest na ovom trinaest ih je napisao on razmišljajući o tome kako će se najbolje uklopiti u kontekst kvarteta. Svaka od njih odlikuje se drukčijim karakterom i zvukom. U pogledu kolektivnog zvuka možemo govoriti o Methenyjevom prepoznatljivom pečatu, iako je potpuno drukčiji od onog koji ostvaruje s bilo kojim drugim svojim sastavom.
Jedna je izvedba jazz standarda “Cherokee” koju Metheny i Potter sviraju u duu, a jedna – “Police People” – zajedničko ostvarenje Methenyja i Ornettea Colemana. Znakovito je koliko se u toj izvedbi osjeća Ornetteov duh, gard, način glazbenog razmišljanja. Time je još jednom iskazao poštovanje prema ovom velikanu jazza s kojim je svirao i snimio album “Song X”, a na ponovljeno, dopunjeno izdanje tog CD-a uvrstili su upravo izvedbu te skladbe. No, to ne znači da se radi o uobičajenom straight-ahead kvartetu.
Unity Band nije učahuren u određeni glazbeni obrazac; kreće se u raznim smjerovima, od akustike do elektronike, od bebopa preko rocka i fusiona do freea, a sve to začinja širokim spektrom utjecaja drugih stilova. Ovim CD-om Pat Metheny još jednom demonstrira svoju svestranost, velik raspon boja, zamisli i ugođaja. Naime, uz spomenute glazbenike ostvario je drukčiji zvuk, ali i pristup glazbi koji je ovom prigodom, uvjetno rečeno, bliži mainstreamu, poput onog što ga je ostvarivao u suradnjama s poznatim jazz glazbenicima kao što su saksofonisti Dewey Redman, Joshua Redman ili Michael Brecker.
Uostalom, ovo je njegov prvi sastav s kojim snima albume, a u kojem nakon trideset i dvije godine svira tenor saksofonist.
