Putumayo Presents
Women Of Jazz
(Putumayo / Aquarius)
Od kada je (sada već davne) 1993. osnovana u New Yorku, etiketa Putumayo uspjela se afirmirati kao jedan od sinonima za maglovit pojam “world music”. Korijene njihovog zasluženog uspjeha valja tražiti ne samo u agilnosti u istraživanju svakog, pa i (sa zapadnjačke točke gledišta) najzabačenijeg kutka zemaljske kugle, već i u šarmu kojim su to uvijek činili – a da o prepoznatljivom artworku britanske umjetnice Nicole Heindl, te “organizaciji” svojih poznatih, stilski i geografski profiliranih kompilacija da i ne govorimo.
U skladu s naslovom, ovoga je puta naglasak na ženskom jazzu, i to onome koji u raznim podžanrovskim formama, sa ili bez primjesa popa i bluesa, stiže sa sjevernoameričkog kontinenta. Zbirka Women Of Jazz ne sadrži mnogo imena – svega njih deset – no selekcija je očito napravljena s osjećajem za mjeru i ukus, pri čemu se prije svega vodilo računa o kvaliteti. Album otvara mlada Melody Gardot temom “Goodnite”, skinutoj s odličnog prvijenca Worrisome Heart – poslijeponoćna bluesirana balada u tri minute sublimira razloge zbog kojih se pjevačica iz New Jerseya brzinom munje probila u prvu ligu suvremene ženske jazz/pop scene. Slijedi Madeleine Peyroux, s već poznatim remakeom “Dance Me To The End Of Love”, koji u njenoj reinterpretaciji zvuči kao da ju je napisala Billie Holiday, a ne Leonard Cohen.
Niz prvoklasnih imena nastavlja Cassandra Wilson koju je magazin Time prije osam godina proglasio „najboljom pjevačicom Amerike“; njeno “čitanje” standarda “Lover Come Back To Me” podsjeća na zapanjujuću konzistentnost solo opusa, začetog još sredinom osamdesetih na long playu Point Of View. Tko je, ako ne jedna Kanađanka (Sophie Milman) pozvaniji da se požali na “njujoršku samoću” u temi “Lonely In New York”?
Možda najsenzualniji trenutak kompilacije priredila je Hope Waits preradom rhythm ‘n’ blues klasika iz pedesetih, “I’ll Be Satisfied”, a do kraja albuma nižu se jednako impresivna imena – od Kate Paradise i Jennifer Hartswick (pjevačice i trubačice, nekadašnje suradnice jam-rock banda Phish), do Ette Jones, jedne od (kako ispravno stoji u CD knjižici) “neopjevane heroine jazza”, vjerojatno najpozvanije da otpjeva antiknu baladu “Since I Fell For You”. I tako zaokruži četrdesetminutnu lekciju o deset jazz-dama najraznolikijih generacija, ali slično visokog stupnja izvođačke rafiniranosti.
