Stacey Kent
Raconte-moi...
Zašto je slavni glumac i redatelj Clint Eastwood, poznat kao veliki ljubitelj jazza, glazbe koja je obogatila sve njegove filmove, pozvao upravo Stacey Kent da pjeva na proslavi njegova sedamdesetog rođendana? Takvo priznanje od amaterskog jazz glazbenika koji razumije i osjeća taj idiom, podržava ga, prijateljuje s najvećim svjetskim jazzistima, a s nekima je i svirao te si, ne samo zbog platežne moći, može priuštiti koga god želi, svakako je veliko priznanje i potvrda kvalitete.
Bez sumnje, to joj olakšava djelovanje i ohrabruje ju da se upušta u istraživanja i poduzima neuobičajene projekte poput novog, svojeg osmog CD-a.
Ova engleska pjevačica odlučila je sve izvedbe za album otpjevati isključivo na francuskom jeziku. Osim toga deset od dvanaest pjesama djela su francuskih autora. Naznake za takav zaokret nalazimo i na prethodnim albumima, ali nikad tako predano i sveobuhvatno. Na CD je odlučila uvrstiti tek dvije skladbe iz drugih govornih područja, portugalskog i engleskog, ali u prepjevu na francuski: “Les eaux de Mars” Antonia Carlosa Jobima i “C’est le printemps” Oscara Hammersteina i Richarda Rodgersa. No, u njezinom slučaju ne radi se tek o pokušaju da isproba svoje poznavanje francuskog ili koketiranju s francuskom glazbenom ostavštinom u cilju osvježenja repertoara. Stacey Kent doista osjeća taj jezik i glazbu. Njezin glas i nonšalantan, nježan, koketan nastup u potpunosti korespondiraju sa šansonom i romantičarskim duhom s kojim volimo poistovjećivati sve francusko.
Istaknula je to i u razgovoru što smo ga vodili prigodom nastupa na prošlogodišnjem All Woman Jazz Festivalu – Jazzarella. “Cijeli svoj život govorim francuski jezik. Moj je djed velik dio života proveo u Francuskoj, prije nego je došao u Sjedinjene Američke Države. On me naučio jezik dok sam još bila dijete. Zato mi je pjevanje na francuskom prirodno. Osim toga, diplomirala sam komparativnu književnost s francuskim kao glavnim jezikom. Francuska glazba je oduvijek bila sastavnim dijelom mog života, a glazba mi znači tako puno. Ima smisla ukomponirati ju u moj rad.”
Na ovom albumu njezin se pristup još više udaljio od jazza iako u pratnji i instrumentalnim dionicama, posebice solima, osjećamo svirku predanih jazzista. Zajedništvo i uvjerljivost u izvedbama ostvarila je zahvaljujući starim suradnicima. Naime, na snimanju albuma, osim kontrabasista Jeremyja Browna, uz nju su sudjelovali glazbenici s kojima je ostvarila i prethodni CD Breakfast on the Morning Tram: pijanist Graham Harvey, gitarist John Parricelli, bubnjar i udaraljkaš Matt Skelton, te njezin suprug i najvažniji suradnik, sopran, tenor i bariton saksofonist i klarinetist Jim Tomlinson. Kao i za prethodne projekte on je napisao sve aranžmane i producent je albuma.
O njihovoj dugogodišnjoj suradnji i njegovu značaju za njezino glazbeno stvaralaštvo rekla je: “Suradnja s Jimom znači mi sve. Budući da smo različite osobe neprestano učimo jedno od drugog. Dijelimo strast prema istim stvarima i isti senzibilitet što nam olakšava suradnju. Obožavam njegove zamisli i vjerujem mu kao producentu. Ne mogu zamisliti boljeg producenta za svoje albume. Ujedno, dok zajedno nastupamo to je poput sjajnog razgovora između osoba koje se jako dobro razumiju.”
Njihova strast za francuskom kulturom i senzibilitet prema francuskoj glazbi realizirali su CD-om koji okorjeli ljubitelji neće pridružiti ostalim albumima Stacey Kent na svoj polici rezerviranoj isključivo za jazz izdanja, ali će za njega morati pronaći dostojno mjesto i sačuvati ga za ponovna preslušavanja.
