Berliner Philharmoniker w/ Sir Simon Rattle
EMI Classics/Dallas
Izvedba: {etRating 4}
Snimka: {etRating 5}
Iako je tijekom stvaranja Brahms bivao nerijetko privučen temama smrti, gubitka i oplakivanja, tek je smrću Roberta Schumanna 1856. prigrlio snagu ove inspiracije i skladao Ein deutsches Requiem. No, umjesto uobičajenih religijskih tonova i klasične strukture, djelo odražava Brahmsov humanizam i univerzalni protestantski duh. Posebnosti su da je njemački jezik sveprisutan, a biblijski ulomci koji se koriste isključuju svako referenciranje osobe Isusa Krista. U pismu Clari Schumann stoga je razumljiv Brahmsov opis djela kao „njemačkog requiema“. Prve skice za ovo jedinstveno i monumentalno djelo nastaju 1861., a prva tri stavka praizvedena su 1867. godine u Beču, gdje su dočekana uz predbacivanja i kritiziranje slijedom općeg humanog duha djela koje ne prati klasičnu predodžbu konzervativne rimokatoličke publike Beča toga vremena, no prije svega radi svenjemačkog protestantskog ozračja kojim odiše izvedba. 6. i 7. nastaju u sljedećih dvije godine. Na Veliki Petak 1868. prva četiri, te 6. i 7. stavak izvedeni su u Bremenu. Peti je stavak nastaje u periodu oplakivanja skladateljeve majke, godine 1865., a namijenjen je izvedbi soprana i zbora.
S novom izvedbom „Ein Deutsches Requiem“ Johannesa Brahmsa predstavljenom ovim izdanjem, Sir Simon Rattle i Berlinska filharmonija još jednom prolaze kroz germanofoni repertoar 19. stoljeća čija je izvedba je predstavljala začetak reputacije jedne od ponajboljih filharmonija. Tamniji zvuk bogat velikim gudačima i s osobitim prizvukom monumentalne težine, čini se godi Rattleu, koji uspijeva pomiriti i naglasiti fantastičan orkestrar, odličan zbor, te vrhunske soliste. Izdvaja se Zimermann na klaviru, koji je istovremeno snažan, spontan, vrlo izražajan i istovremeno aristokratski suzdržan, a čini izvrsnu nadopunu velikom orkestru i zboru. Izvrsnu postavu upotpunjuju Rundfukchor Berlin, sopranistica Dorothea Röschmann, te bariton Thomas Quasthoff. Snimka donosi izvedbu zabilježenu u listopadu 2006., a jedinstvena je po tome što predstavlja prvu pojavu Brahmsova „Requiema“ u posljednjih nekoliko godina. Po tome ide u red onih snimki koje su obilježili velikani poput Otta Klemperera, Sergiu Celibidache, Dietrich Fischer-Dieskau, Elisabeth Schwarzkopf, te drugi vrsni umjetnici koji su objavljivali za EMI. Svakako jedan od brojnih blagoslova koji prati rad vjerojatno najvećeg simfonijskog orkestra današnjice, istodobno u ulozi „kućne“ berlinske kapele koja izvodi poznati repertoar, jest i taj da široko poznata djela uspijeva prezentirati na uvijek svjež i originalan način, čak i kada se radi o vrlo kompleksnom i obimnom djelu poput Requiema. Zahtjevna je berlinska publika 26. listopada dugom tišinom nakon posljednjih nota najjasnije dočarala snagu ove izvedbe, te potvrdila ovakvu ocjenu kritike. U obliku koje je poznato danas, djelo je premijerno izvedeno u lajpciškom Gawandhausu 1869. godine. Rattle Requiem čita na svjež i neopterećen način. Po njegovu je shvaćanju djelo teško opisati klasičnim Requiemom ukoliko se razmišlja isključivo u terminima klasičnih pojmova poput paklenog ognja, pokore, krivice i kazne, jer je djelo primarno okrenuto miru i pojmu utjehe. Također, vrlo je zbunjujuće za publiku u vrijeme nastanka i praizvedbe morala biti i okolnost što se u osnovi radi o neviđenoj mješavini romantične i uistinu rane glazbe, bez primjera u bilo kojem do tada skladanom djelu. Riječ je o vrlo osobnom i intimnom poimanju vjere, pa je djelo i psihološkom smislu intrigantno i zanimljivo. Ono također svjedoči o Brahmsu kao mladom čovjeku koji dugo i strpljivo radi na prvomu svojem tako obimnom glazbenom komadu, a krajnji je ishod upravo slijedom ove okolnosti – obzirom na sklad, sigurnost forme i konačni oblik djela – nespojiv s djelom tako mladog skladatelja. Glavni protagonist Requiema nedvojbeno je zbor: njemački tekst pjeva berlinski Rundfunkchor, najstariji radijski njemački pjevački zbor, koji već godinama usko surađuje s Berliner Philharmoniker pod Rattleovim ravnanjem. Dorothea Röschmann stekla je reputaciju interpretacijama velikih Mozartovih opernih uloga, kao i izvedbama u djelima Bacha, Handela, Wagnera, te Stravinskog. Thomas Quasthoff jedan je od najpopularnijih gostujućih umjetnika s filharmonijom, a raniji njegov rad, podsjetimo, u sličnom je okružju bio za potrebe EMI snimanja 14. simfonije Dmitrija Šostakoviča, Schenbergovih „Guerrelieder“, te Beethovenova Fidelia.
