Maxim Vengerov, violin / director, Lawrence Power, viola, UBS Verbier Festival Chamber Orchestra
EMI Classic/Dallas
Izvedba {etRating 5}
Snimka {etRating 5}
Službenu promociju izdanja Vengerov je popratio izjavom „Njegova glazba počinje tamo gdje svaki govor prestaje. Postoji Bog, a odmah do njega sjedi Mozart“. Mozart je u vrijeme kada su skladana ova dva koncerta u D-duru (1775.) još bio teenager, pa sumnjamo da je ovakvim ocjenama u to vrijeme pridavao veći značaj. No, kako obično biva, kada se ovaj UNICEF-ov glazbeni ambasador prihvati ogromnog projekta snimanja kompletnog opusa nekog autora, izjavama poput ove od jedne gudačke zvijezde i virtuoza, nikako se ne treba čuditi. Dakle, pred nama se nalazi prvo u nizu izdanja tog ciklusa snimki za EMI: radi se o Mozartovim kompozicijama za violinu i orkestar. Prvi dojmovi kazuju da se radi o izvrsnom izdanju klasične glazbe i to zbog nekoliko razloga, iako se neke od okolnosti čine pomalo ekscentričnima. Simfonia Concertante skladana je 1779., te predstavlja zrelije i nešto istančanije Mozartovo djelo za dva solo gudačka instrumenta od spomenutih dvaju koncerata, po mnogima se ubraja u red remek-djela skladateljeva opusa. Izvedba nas o tome svečano informira od samog početka, jer počinje iznimno pompoznim „pozivom na pažnju“ u obliku nekoliko uvodnih taktova – vrlo odmjerenih, vrlo snažnih, te gotovo maniristički izvan i ispred svakog daljnjeg glazbenog konteksta. Nakon što je to obavljeno, slijedi izvrsna, vrlo angažirana i vrlo snažna izvedba obojice solista, u kojoj ni u jednom trenutku Powera nije uspio zasjeniti violinist i dirigent. Odličan prateći orkestar disciplinirano slijedi sve migove Vengerova, koji povremeno , čini se, svira s „pola snage“, kako bi ipak pravovremeno intervenirao u, gotovo poslovično uravnotežen i snažan, harmonijski sklad zapravo izvrsnog, ali relativno malog mladog orkestra. Ovdje je još jedna osobitost u tome što se koncertne forme u pristupu tretiraju kao komorna glazba kojom ravna solist, čime se dobilo dosta na neposrednosti i snazi izraza. Ovakav pristup prakticirao je u snimanju Mozartova opusa i Itzhak Perlman, također snimajući za EMI. Vengerovu je ovo prvo takvo iskustvo za potrebe studijskog snimanja, a konačnom uspjehu pomogao je i 18-mjesečni intenzivan rad s mladim glazbenicima, dio kojih je prošao i majstorske radionice kod Vengerova tijekom spomenutog pripremnog perioda. Iz izvedbe razabiremo sigurnost solista, no isto tako je prisutna slutnja zaigranosti i nepredvidivosti, pa u manjoj mjeri i u orkestru. Primjerice, pomalo atipično, i u koncertima Vengerov kadence izvodi sam na što bez dvojbi ima potpuno legitimno pravo, međutim, već smo zaboravili da je kompozitor tako zamislio, toliko je to zapravo rijetko. Kadence u ovom slučaju nisu niti mozartovski istančane, niti slavenski raskošne. Za razliku od uvoda u spomenutu koncertnu simfoniju, nisu niti prenapuhane u svom značaju, pa niti u izvedbi. Moglo bi se reći da upravo u ovom trenutku slušati boju ovog instrumenta na dobro ugođenom sustavu predstavlja iznimno ugodno iskustvo, što daje pravi smisao violinističkom umijeću, ali i zabilježenoj izvedbi. I dalje u Koncertima izvedba Vengerova ostaje dojmljiva, fraziranje obojice solista je besprijekorno, a orkestar gotovo sažaljivo poslušan u popunjavanju općeg dojma, no unatoč tome izvedba u cjelini nije niti bez duha, niti ugušena dominacijom solista, naprotiv! Već prema promotivnim nastupima, dojam je da uživaju u svakom trenutku zajedničkog muziciranja. Stvar je jednostavno pripisati glazbenom predlošku koji je naprosto takav da osvaja svojom silinom i gotovo naivnom jednostavnošću. Slikovito rečeno, jedinstvenost pristupa čini se podcrtana primjenom različitih osobnih načela u izvedbi različitih djela, gotovo prema izjavi „Ovo su moja načela, ali ako vam se ne sviđaju – imam i druga!“ slavnog Groucha Marxa. I dalje teško shvaćam Vengerova ozbiljno: ne znam je li stvar u tome što sam ga u nekoliko navrata čuo svirati uživo, ili ipak u Mozartovoj bezrezervnoj radosti pretočenoj u glazbeni predložak. No, ambicija i projekt prije su višestruki maraton, nego sprint na 100 metara, tako da je puno toga ovdje za oprostiti. Mladi violist na ovom izdanju puno je uvjerljiviji i bar toliko važan kao solo violinist, ili se Vengerovu tako samo omaklo? Kako stoje stvari, Lawrence Power vrlo će brzo zauzeti svoje pravo mjesto u rangu s Yuri Bashmetom i Tabea Zimmermanom, kao jedan od vodećih svjetskih virtuoza viole. Upravo radi njega i sjajnog mladog orkestra (mladog po godinama (17-29), a i po stažu (osnovan je 2000.), a ne tek dirigenta, maksimalna ocjena, i to vrlo uvjerljiva. Čekamo ostatak. S nestrpljenjem.
