I Barocchisti/Max Emanuel Cencic/Diego Fasolis
Rete Due/Parnassus Arts Productions/Virgin Classics/Dallas
Trostruki CD koji je nakon dugo vremena uspio zaokupiti pažnju predstavlja i osobno glazbeno otkriće prije svega radi prelijepe glazbe. Da stvar bude ozbiljnija – operne, za koju već dulje vremena autor ovih redaka nema previše strpljenja. Kako je to moguće? Kako se ne bismo zadržali samo na onom najočitijem – a to je da glavnu ulogu ove izvedbe nosi tehnički virtuozni kontratenor današnjice, Max Cenčić – recimo nekoliko riječi o povijesti i namjeri djela.
Ovu slabo poznatu trosatnu sagu Händel je skladao ciljano za velikog Cafarellija, kojemu je bila namijenjena glavna uloga. Operna serija je, međutim, neslavno propala već prilikom svoje londonske praizvedbe, iako ju je ostarjeli Händel osobno držao krunom svog obimnog kazališnog opusa. S druge pak s
trane, Cafarelli, slavni kastrat kojega je kulturna javnost onoga vremena pretpostavljala Farinelliju, drugom velikanu opere, nije se uspio dodatno izdići ovom zahtjevnom ulogom Franačkog kralja, čijim dionicama opera obiluje. Malo bi bilo reći da je uloga skladana ciljano, s jasnom predodžbom o izvođačima i ulogama: autor je arije izdašno popratio minuciozno razrađenim pratećim dionicama i pamtljivim melodijama, kako sola, tako i pratećih glasova i odlične barokne instrumentalne pratnje.
Ljepota i zaigranost glazbe te jednostavnost priče (premda loše ispripovijedana izrezuckanim librettom) usporediva je s Mozartovom „Čarobnom frulom“, ostavlja nas u nedoumicama. Nedvojebeno je riječ o općem mjestu glazbene povijesti koje nam je do danas ostajalo skriveno. Stoga i ne treba tražiti bolju kvalifikaciju za ambiciozno djelo koje svojom umjetničkom invencijom i upečatljivom vizijom izdvaja od ostatka Händelova opusa. Naime, i pored svojeg trajanja ne možemo poreći kako zaboravljeni „Faramondo“ snagom glazbene ideje uvelike natkriljuje poznatija Händelove operna djela poput „Rodelinde“ i „Partenope“, o čemu uvjerljivo svjedoči ova dojmljiva izvedba. Uz izvanrednu podršku Zbora Švicarskoga radija i vrsno muziciranje instrumentalnog ansambla „I Barocchisti“, pod razigranim ravnanjem Diega Fasolisa, „Faramondo“ otkriva pamtljive arije i raskoš nepravedno zaboravljene glazbene misli. Uz Cenčića su tu još dvojica kontratenora: Xavier Sabata, kao Faramondov suparnik Gernando i treći – vjerojatno najpoznatiji danas – Philippe Jaroussky, čiji je glas nešto viši, svjetliji i mekši. Pristojan bas odrađuje i još jedan negativac čiju ulogu nosi In-Sung Sim. Zapažene su i dvije ženske uloge: jedna u interpretaciji Sophie Karthauser, čija agilnost i snaga čine uvjerljivom ulogu Clotilde, te Marina de Liso – još jedan u nizu izvrsnih mezzosoprana dramatičnog i prekrasnog glasa, kao Faramondova ljubljena Rosimonda. Međutim, i pored impresivnog postava, bez Maxa Emanuela Cenčića u vodećoj ulozi, njegove bravurozne tehnike pjevanja i halucinantne ljepote glasa, uvjereni smo da bi nam veličina i snaga ovog komada i dalje izmicala. Nedvojbeno će svima koji se s ovom operom susreću po prvi puta (a takvih je većina) upravo eterična Cenčićeva kreacija ostvarena ovom izvedbom značiti širom otvorena vrata prepoznavanju općeg mjesta glazbene povijesti glazbe baroka. Danas, nakon iznimno uspješne solističke karijere koncertnog soprana (1992.-1997.), činjenica je da se kroz obilje odličnih Cenčićevih ostvarenja u recentnim ulogama bez prestanka potvrđuje status „najljepšeg glasa među brojnim kontratenorima današnjice“ (prema uglednom njemačkom „Opernwelt“ časopisu). Tako danas Cenčić svoje kontratenorske kolege nadmašuje ne samo superiornom pjevačkom tehnikom, već i daleko većim opsegom glasa, bujnim temperamentom, odličnom disciplinom, te začudnom sposobnošću stilske prilagodbe, radi čega je danas podjednako uvjerljiv u baroknim ulogama pisanima za kastrate, kao i u virtuoznim Rossinijevim arijama, koje povremeno – što može jedino on! – preotima neupitnim mezzosopranskim primadonama! „Faramondo“ se u ovaj niz izvrsno uklapa, a ovim svojim ostvarenjem Cenčić još jednom potvrđuje svoj zasluženi status međunarodne zvijezde. Tako se najupečatljiviji kontratenor današnjice, od čijih povremenih izleta u popularne Rossinijeve opere ne mogu obraniti niti poznate operne dive, odlučio pozabaviti nepravedno zapostavljenim mjestom glazbene povijesti i prenijeti nam čistu glazbenu radost i nedvojbeno – užitak otkrivanja izgubljenog opernog dragulja. (na slici: Max Emanuel Cencic)
Josip Vračar
Izvedba: 5
Snimka: 4.5
